Samo koji tjedan prije ovoga, koncem studenog, jedna je šestogodišnjakinja iz Afganistana poginula u željezničkoj nesreći kod Tovarnika. Srpske i hrvatske vlasti međusobno dobacuju optužbama za tu svinjariju, ali što god se dogodilo, tko god da je kriv, meni se čini da bi sve nas, i Srbe, i Hrvate, i Slovence i Mađare, da je u nama ostalo i trun ljudskosti, trebalo biti sram.
(…)
Ako će šestogodišnje curice zbog nas umirati pod kotačima vlakova, naš je život nedostojan i bijedan. Ako je momku jedini spas da promrzao i prljav pet sati visi ispod autobusa u pokretu, ovo je ovdje, ova država, jedno nakazno i zlo mjesto. Pa i ova kršćanska civilizacija koju navodno spašavamo, nema tu bogzna šta za spasiti. Dapače, ako su žica i pendreci najbolje što mi možemo, ja gotovo ne mogu dočekati vraga koji će pouzdano, bez greške, doći po nas.
(…)
Kad zbog nekakvih ludosti oko granica i viza i nekakvog usranog schengenskog propisa na otvorenoj pruzi pogine šestogodišnje dijete, dobar je trenutak da se upitate postoji li još ona slavna kršćanska Europa o kojoj uglas jednako talambasaju Viktor Orban, Davor Domazet Lošo, Zdravko Tomac i Andres Breivik?
(…)
Prvo je došla kriza. Pa smo ušli u Europsku uniju. Pa se – na koncu – počela odvijati konzervativna revolucija. Najednom smo se probudili u novom svijetu, u kojem vektora “normalizacije” više nema, a vodostaj u menzuri kreće nizvodno. Tu smo već pet godina, a čovjek se ne može oteti dojmu da je stanje svaki dan gore. I tu je – čini mi se – tajna zašto mnogi od nas osjećaju da je danas gore nego devedesetih.
(…)
To je, dakle, situacija koju imamo u Hrvatskoj na početku 2018. To je osjećanje koju jasno i upečatljivo ilustrira povorka feministica koje su na Markov trg stigle u kostimima sa “Sluškinjine priče”. Ne, nećemo postati Normalistan: postat ćemo Gilead. Nije riječ o tome da je stanje zaista lošije nego 1997. Riječ je o tome da nitko normalan više ne vjeruje da će biti bolje.
(…)
Kao da stotine tisuća ljudi u ovoj zemlji dijele osjećanje koje je statusom na fejsu formulirala bivša pravobraniteljica za djecu Ivana Milas Klarić: “Djeco, učite jezike i bjež’te glavom bez obzira”. Bježite, ne zato što nemate strpljenja sačekati da bude bolje. Nego zato što je očito da će – biti samo gore. Generacija vaših roditelja bila je strpljiva – i na kraju puta dočekala “ovo”. Nemojte biti ludi i napraviti isto.
(…)
U tom novom ozračju u kojem je liberalnu srednju klasu zahvatilo osjećanje apatije i beznađa, zanimljivo je bilo čitati snop božićnih poruka visokih katoličkih prelata koji su kao u nekoj orkestriranoj operaciji pozivali na – obnovu nade.
(…)
Pritom je cinizam da na obnovu nade poziva institucija koje je sama najveći kreator beznađa u Hrvatskoj, koja je dala logističku artiljeriju likovima poput Željke Markić, koja je poput duha iz boce trljanjem na zrak izvukla ekstremni nacionalizam, homofobiju i ustaški revival, koja je pokazala rijetku bešćutnost prema gotovo svim skupinama ranjivih i slabih, koja sa zagušujućim monopolom vlada našim školstvom i televizijom. Koja je – ukratko – izišla kao jedini stvarni profiter društvenih promjena posljednjih nekoliko godina. Zbog koje obeznađena liberalna srednja klasa i osjeća da počinje živjeti u Gileadu.
Bozanić bi – ukratko – trebao biti posljednji koji smije govoriti o nadi. Jer, ovo beznađe su upravo on i njegova institucija kreirali.
Ante Tomić i Jurica Pavičić za Jutarnji//31. 12. 2017.
