– zlatna groznica –

– 2. –

 

 

Pa krenut za njime, u kuhinju, loft; promatrati ga. Zašto zlato? Otporni, mekani metal; boja je njegova sjajnožuta, u ruci, vrednovatelj držati će Sunce. U ideji, da čovjek može gorjeti i ostati živ. Ivan će se dići; ide za njima, koji se kreću; za iznimkom, za isticanjem. A novinar se, k stolu prilazeć zamišljen ko poslanju, dotakne getoizacije, huligana, nereda po pariškim predgrađima, na što crnobradi, crnu bradu gladeć ko da uspuzalu je zaustavlja, kmekne da!, jer time označava se muslimane problematičnima, što vodi diskriminaciji, a diskriminacija vodi u njih izoliranje, segregaciju, – – – političari će podbacit, nekompetentni, ksenofobični,… mediji potpaljuju,… populisti vratit će fašizam na ulice, – – – Tu, otvoreni prozor vabi vitlanjem pahulja u ponoćnu crnjenju ko perspektivom. A renoviranje problematičnih četvrti?; povećati rekreacijske, obrazovne i druge sadržaje; smanjiti nezaposlenost; povezati periferiju s centrom? – – – Ivan zato o ljepoti. Utučen, o perspektivi. Življenje je svedeno na nevideću vjeru u tiskanje svojega o otisak tuđega. Na potez se čeka ko na ključ kretanju. Na ugađanje; liniji, koja dovršava – kraljici – s koje razabire struktura se ko zatvorenost ujedno beskonačna, i koja se postojanjem ne iscrpljuje; ko što se ni umjetničko djelo ne iscrpljuje, ko što niti želja za lijepim djevojkama, niti u daljini oko; niti bratska ljubav, niti tuga za moći. Za što prvo pitat će sloboda? Za proporcije.

Slušajuć ih, diže se iz fotelje; nerazumljiv, a komunikativan. Jeziva se jeza brka alkoholom i piće ko da ga raskopča. Hoće da ih podjaruje; da im govori o kršćanskoj monarhiji, te da su u krivu ko dobrota pred spoznajom; te da su pobijeđeni, pravedno i gorko ko pamet što je dojavom ljepote, ruglo da su, te da i da su mrtvi, ne znaju, jer život za njih ne pita, te da na o prošlo udare žudnje pozaboravljaše oportuno ko gluhi, a slijepci, i brbljavi, da drže se o nj i da o njemu se njišu ko majmun o lijani, o pravu, na elektricitet neuroze, tijelima, u dobro i u zlo upalima ko u šifru. Ko hrčci najurit će kolo pitanja u brzinu inteligentnije fraze: festivalizacija revoluciju već i podriguje. Bog u čovjeku shvaća da krik je ne potreban, nego dovoljan; zato što to i jest, posljedično, naporima kapitalista; obruč krikova ko zid zvuka o kojemu raduju grafiti. Mislitelji, oko stolova, do paralize su opamećeni, u kojoj ugoda mazi ih, preplavljuje, zabacuje, s ivice ponora u predobro, pretočno zamisliv san o društvu te nazad u treskavicu. Govori, kome hoće da sluša – udobno – to bijaše nekada za to riječ, jer preko toga nije se moglo… Ugoda je tu. Ugoda. Ona, toplina je Sunca; ljepota njegov je oblik i oko je naše njegov smisao.

Poznaje ih dvojicu od pet; jedan je, zna da je djevac, čist je, i bistar je, drag je momak, povjesničar. Usamljen je ko i svi, pa ide kuda i svi; tako eto ga tu s ostalima. Te zgarište se živaca raščišćuje. Red, krut kao kruti simbol, njih ne miri nikako te se oni u njemu remeteći šarene ko što pamte da bi cvijet. – Je li vam ugodno? – – je li duboka, dublja – ugoda – u svijetu, koji se za porok oporavlja u brizi? Tada ugoda se opušta ko vi za ovim stolom. Oko dobra i zla; a da je pitanje pravo: ugoda i neugoda… – Nama, imamo stan i posao… Vijesti i ljude, ljudi nas žele… – –

Osjećajnost, zlati se u milosrđu, rijedi želju da bude pitka; mozak, borbeno i dograđujuć, ako je zdrav; dok osjet, on ugodu prilaže ko sin razmetni spoznatoga sebe. Biti slobodan – što to je, do besvrhovito kretanje, do nastavljanje… Vrijeme se je za nas promijenilo; ko da se je za nas zaustavilo; ko da ono nas želi, ući u nas, i širiti se nama; čije li je ono? I u njemu je puklo; i iz njega se je istočilo, a još traje, bride; milijuni žmaraca, druželjubivih, osvajajućih, nezaboravnih i preobražavajućih, tijelu, kakvo je omogućeno industrijalizacijom. To da je otok, na koji doplivasmo po brodolomu, a da svaki je do toga zamah, iz mraka, u mrklo, umlaćene vode, urlik bio prsli od fijuka o pljusku; a onda, vreli, meko ulupljeni pijesak, meko toplo pirkanje, svjesnost grijana, spašena, da pod palmom prebita postoji ko sreća. Tu duh se zaokružuje u mir, u ravnilo se mora mireć ko uspavan u bistrinu, i čeka si osjet ko svojstvo božanstva.

Naš dan; i dovoljnim mirno je u dugu ostati. Neprestajuće simpatičnije, lucidnije, ukusnije; drugačije bezopasno; to gutat smo dužni praljudima, majmunolikima, što su se održali, i što su patnju izdržali sve do oblika, kakav nam je stigao večeras. Jer što doživljavamo, a najprivatnijim, tijelom, koje imperativ obustavlja – da poima organ si slobode – ugoda je – ko čistina – za ono što jesmo, ako smo išta, a nismo ništa, ako nam ne da se ugode. Ugoda: to je prostiranje, iznutra ko u kolijevci. Oprana sloboda; mir, iz kojega se prihvaća, jer ima se mjesta i jer se ne boji. Mir, bez straha doista otjelovljen – za puniji doživljaj, tim pravije iskustvo. To taj je mir, neutješni, o kojemu vi sanjate, kojega čekate u pravici. No, pa i što možemo znati više? Znači li išta znati išta više? Je li nam – danas – namijenjeno htjeti znati išta više; nakon tisućljeća krvarenja iz gubava mesa?

Bol je štovatelja zlata bolnija; on pati, jer mu nije blizu, jer ga nema; a ako ga uzme, privije na prsa, izgori u njemu, jer ne može da se u njemu ugasi ko što bi mirotvorci u miru gasili se u slabost po izboru. Štovati iznimku, štoviše, obožavati iznimnost; Natalija je smiješila se bližeći se ražnju; nego što djelovati mora dogorijevajuća, vraćena na početak tijela, a trudna shvaćenim. Ivan, sebi u bradu, – Jeste li ga vidjeli? – jesu; za pitanje se držeć ko krivo pseto. – Doveo ga je Institut Français, Anamarija? – nije, nego… Festival novih medija? Subverzivni? Likovnjaci? Lezbe? Kratkopričaši? – Lucifer! – – – ja znam, da vjera nas je sve napustila, i da obratili smo se zato označiteljima… A što ne može rasti, mora se raspasti; iz očiju. U žalost, nezasluženu. U melankoliju, sipku umirujućim, ko da ona je oda uzorima; u sjetu, a kakva nije podstavljena ko sjeta pariška, tituliranija gospoja uz tirkizniji bazen; u mlačnu tugaljivost, koju Ivan shvaća da ko plašt je koji mete za razumijevanjem, da je njemu, koji živi sigurno, plaćano i zdravo, ostalo tek bivati razvlačen, razapinjan, lepršajuć ko nad vojskom zastava, u strujanju zraka, lepršava, strujanju ničega, stanjem imanja, osjećanjem nemanja još.

(Iz dana jučer, koji je u san se Ivanova sjećanja lijepio opisiv ko šal u ljetni suton ko vjetar hladan, razljućen vjetrom; no nastadoše ljutit i škare se tjeskobe. Upravo slika, sreže da ogrebe duh; prorezi na znanju koji ostaju ipak slika, slika pukotina s pogledom na tekućice, slika užasa koji nikada neće doći u oblicima jasnih boja; strah, zbog i radi znanja o užasu, u procijepima. Da ih sanja leteći dok pada, jer o njima, rupama, zna od djetinjstva, i, sazrijevajuć, mnogi ih je put htio domisliti; ipak ih prihvaća, ko trag smrti u živome, i daje im se, da one ga uzimlju; i utrnu da snagu sjećanja na sreću. Zna da ih, procijepe, doživljava otud; iz jeke sreće, te da daleki ga točno tresu do u najbljeđu misao, te da su se rastresli u nagon mu, koji tako nevino generira slike, i rekli mu iskustvo da ga mrzi i za prošlost za budućnost, da ga dići će nad sliku da vidi da nad svijetom moral blista dok sve drugo kopni, i potom da ga pusti, pa zaspe; pa u sutra ustane te reda si pred se beskvasni kruh, ricottu, cheddar, aroniju, bresaolu, – – Budućnost se je skraćivala, bila mu je sve bliže.)

Sjećati se; nastaviti se adaptirati, otvorenije primjećivati; zaboravljati zaključeno, davati se slici ko bjelilo, bijeliti crnilo, jedino sjećati se. Tada nije bio sam; danas je uz i što nema!… – A što ja mislim o svemu tome; kapitalizam, to bio bi socijalizam žudnje… Prirodno, iskrenije, zdravije, priljuđeno stanje; da nema lijepih, možda bih mislio drugačije… – smiju se, protuslove. Nazdravljaju. – Ugoda će mijenjati stvora za budućnost ko kotač što mijenjao je transport… Sve sem toga je mimikrija… – novinar mu dobaci: ne seri, to si pokupio od Martuša. Zapeklo bi ga da nije spržen, – Ivane, kotač nije koristio u andskim Kordiljerima. – K vratima! K vratima! Udahne duboko zrak zadimljen i kiseo; zadimljen i ko prošlost odstajao. Pođe do prozora. Gleda na ulicu dugo. S mirom ulicu, koja u ovaj opasni seksi sat pod snijegom zbilja spava, iza zaparena stakla odakle rasvjeta cijedi se ko mokri plamen, ulicu u predgrađu; ulicu sivih crnih kuća pod jarkoplavim krovovima, koje otvarat će se suhoparnome zore mučno i ljude u smog poslat ko puževe. Okreće se i naumi hodati. Nema s kime ogovarati; sam je. Hodat će, da ne stoji. Zastajat će kod stolova s pićem, eksati rakiju.

(A da je budio se ko u zapisu; to da proba da kaže sliku. Ispisuje se osamljivanjem, pa mu razmišljanja natapaju osjećaje, postaju rodilišta fantazija; i to je rad, ograda pauzama, javljanje vremenu; to nigdje ne vodi, pa im se uvalja, danima, razmišljanjima, osjećanjima u okrilje; pušta, da ga ljuljaju, da ga peče duša koju rado nalazi u sredini prsa. Čudi ga da samoća, da usamljenost, mogu u osjećaju žara završavati, u slici gara; samozapaljenje odbijena duha. Oduvijek mučao bi po strani dok štogod ne bi smislio, i odatle, nešto je primijetio: usporavanje i ubrzanje oko, duh pod pokretima, dušu koju imaju svi osim manje djece i koja je u nekih raskošna i prazna; primijetio je sjenu ideja nad svima nama, a nad svim idejama sjenu velike ljepote. No, ali, čim progleda, s kreveta, u mobitel zja da pita se: zašto li mu se Martuš ima treći, sedmi, osmi dan nije javio, da nije stigao. Jasno je; oni nisu prijatelji; Ivan naricanje je pocrnjelo, posrano i nad humkom obraslo; Martuš ptičica mu skakutava na kamenu ramenu. Tu prekida se rasanjivanje; on bi da se uspravlja, da protegne se, diže; iz sna je tmuran, ko da je slao poruke kolektivnoj svijesti, pa ga je prekinulo; ko da je razgovarao sa samim sobom koji je svatko na zemlji, jedinstven i neiščupan iz trajanja nikada, i taj mu je netko rekao da je najveća sreća disati izdisati cvijeće i smeće…)

Napreduje k vratima. Dobrodošao, Philippe! Na party, u Hrvatsku, u Zagreb. Da se upoznaš s nama; uzvanici su urbani, širokogrudni ljudi; prljavština je njihovih niskosti benigna i počiva u šundu raspoloženja. Plešu na Smithse, synth pop, na Poison; govore engleski like natives, like; antifašisti su i biciklisti, aktivisti; dekor svijetu čije miške bujaju ko što bi noćas njihovo spolovilo, da smije. Ivan na pragu zastane i prima se za vratnicu ko Samson; ulazi u drugi svijet. – Au revoir! – i ode. Jer, zračit klasom; sjat i poticat ko sunčano. Ljepota. Oblikovateljica ljepšega; jer kada je spaze, omekanjeni se profine, u nježnome, ljubaznome, van-intelektualnome. Tijelo se ljepote izdvaja; rasterećeno plana, ono se uzvisuje; tijela, od želje teža, u neugodi tonu, potapljajuća, u neugodi, u potiskivanju, u tamu čula odvukavši duh; ka dnu, strvinarenju dočaravanja. K ljepoti!; i napreduje ponavljajući: moj je život san. Ja pušim travu svaki dan. Nemam sjećanja, sve se to po meni taloži ko slojevi boje na slikarskome platnu; nemam pregled slike, ne znam tko me slika, no osjećam pritisak kista, osjećam njegovo kruženje, podebljavanje, razvodnjavanje, a da ne znam o cjelini ništa. Sada je po meni mnogo nijansi plave boje, skoro je cijela slika plava… A da pojavio mi se je: okvir od zlata. – – –

Boravak je velik, spojen s kuhinjom; stropovi visoko ukošeni. Ljudi viču, piju, plešu; mladi, zdravi, stilizirani. Ivan zapjeva u po glasa ‘siromasi, siromasi, bez ljubavi ko si, šta si…’; uz štok se stvori key account menadžer Frane i odvali se smijat ko otčepljen. Frane salutira: žutuja je njega izliječila. Pijan, izjavljuje ljubav; svak mu je prijatelj, čak i žena. Ivan gleda u stol, u Parižanina, koji je posjednut, preosvijetljen i u papige oduševljene njime opet ko stablom. Jest, ljepota jest više nego svjetlost; ona je svjetlost kojoj je dana fizička moć da razdire spoznajno tkivo ko himen; sve se u čovjeku mišljeno otjelesnjuje i duh će silazit opipljiv čim zaleleče za ljepotom. A zidovi su boravka tamnocrveni; u crveni se mrak prostor širi (‘opskurno crveni’, rekla bi Natalija) ka gramofonu i gdje se pleše. Svira New Order: Crystal. Mobiteli, krici, nakit, upaljači; minice se naginjuć natiču ko talasi. Mizanscen gradi se ko caru palača: žene se odlaze naguzit pred gramofon, ko žvake rukama zapetljane u strukove i vlasi rastezljive. Kapitalizam je u ideji blizak toj slici, napaljenih, dotjeranih, prevrelih žena u strategiji i Ivan bje ponosan što je u promišljanje kapitalizma ušao istinabog iz provokacije, no u njemu se je snašao ko odlikaš, jerbo je fan priznavanja. Videće, one ćute arondismane; ćute kroasane i bagete, jesenje durenje na klupici uz Seinu; ćute već i povratak u rodni grad i provaliju nastalu u ćaskanju sa susjedima. A muškarci doživješe ga čudom, pokošeni: najljepši ovdje i ovako da je – mladić – a ne djevojka! To im se čini, da stigla je neka budućnost…

Ne dižu pažnju s motanja cigareta, ili je parkiraju na guzičice. Bratski, šutke; gimnasticira zgodna plavojka, upregla rod svoj ko magarca. Poneko ga grublji, netremice, kraćeg čela, zapitkuje agresivno; pred njime se zategnu, puneć se ko mjehur; upisat će novi sport, tečaj, trenirat će reflekse; otputovat će negdje gdje se puca. Frane: predavanje o investicijama u ranu fazu razvoja startup tvrtki održao je David Beatty, američki poduzetnik i globalni investitor, koji upravlja tim preogromnim investicijskim fondom Golden Seeds; Beatty je i co-founder Proseeder Technologies, platforme za upravljanje procesom prikupljanja financija za investitore u startup projekte… Ivan kima. Pokreti žena provriju uz svjetlo te ga more ko putnika muka. Ah!, to vedro raspucavanje u, vidi, ježurce, u duge kaplje odsjevom vučene o mir; niz lamatanje puti klizno ko kap žive, dok skližu se u mokrim, tankim čarapama. Topeće strašću, u radosti se tijela ponavljaju ko djeca; razbacanije plešu, smiju se ničemu porazbacavši se iz utrobe; oslobodit izbacivši, da prime… Frane nastavlja, koristi riječi ‘retargetiranje’, ‘SEO’; Ivan mu kima. Vadi cigaretu, nudi; sjedaju za stol. Ima ruke; ima cigarete, a i piće, usta; ima što… Nudi, pripaljuje mu i kima; sluša, gledajuć podij. Plavojki u gurkanju istaknuše se areole; crnka svoje mazi u ekstazi; skuplja se ko da će ispišat orgazam. Emačica poga, polijeva se votkom, licka flašu; intelektualka ironizira, prčka oko šlica, prijeti skidat trapez; plavojka refren dočeka s parketa svjetlucavost mu glatku prepustivši ko zapelu. I duboko stade da u njega se uvlači miris ko džin iz svjetiljke. Izazva ga preduboko; trenje o sliku izbije mu želju. Istjera mu je iz srca, da ga se želi, prostačku; miris novoga, drugačijega tijela, koje se drugačije svijetom kreće, idealno, kao turist. Nit ne nadaju mu se svidjeti, ljudi-suveniri. Ljudi u liku početnici – jer ko i u kupovnoj moći – nego međusobno će se njime dokazivati. Zašto zlato? Melankolija ljepote, melankolija, još je daleka, još i predaleka njima, u liku početnicima; oni prvo kupit će si šešir, štap, žlice, satove; potom će kušati s očekivanjem.

Zlato; slika je sebe u svijetu slika. U vrtlogu rasta čvrstina, ko kuka tuđoj čvrstoći. Ideja Drugoga; ogledalo živo za smirit ga. Gledanje u: vidi se sebi odostraga. Iza leđa, opasnost se ne krije, jer nema gdje; jer vidljiva je i jer ona i se vidi. Ja – njemu podvlašćen si ko boljemu sebi. More? Ja je dublje. Svemir? U Ja nastaje više zvijezda. Raj? Ja kazat će mu zbogom za pakao žudnje. Slike Drugoga; je li to sve, kroz povijest, tek da bi osvjetljujuć se stiglo do fiksirana odražavanja Prvoga, do samozadovoljenja odraza; je li Bog uistinu u nama? Ivana zalijevaju valovi vrućine; alkohola, droge, nalijetanja; i žamor mu trnci jer kriv je, mek, slatko je kriv oduševljenju strahom, stidom. Kroz povijest, tako je umjela da se izosjeća tek krv kriva kraljevska! Uzdasi, anksiolitici; grižnja je to savjesti, jer uče nas karmi, jer i plemić je plakao pokapajuć igračku… A nama jest fantastično; mi se čak i ne ljutimo, jer i to već bi vonjalo na blef! Mi se zgražamo!, jer: nikada bolje, – nama, – krućenjima vrućih strasti, a koji moramo da se skrućeni slamamo, pa da, čistome nebu i cvijeću ko leptir izlijeće strast iz raskoline; zaista ko leptir, po cvijeću, prahu, po svijetlu plavetnilu… I muka je, mučno, mučiti se jednostavnošću u podastrtome bogatstvu! – – My favorite is Parc Buttes Chaumont, yes?, pita dama zelene kose koja sjela je za stol, reći mu da je u Parizu bila. Oui, it is very green. – – – 

Uz kulere dospješe i luđaci ko svrake na bljesak. Dalji ih Philippe prihvaća: Hrvati. Kupe fenomene sprijeda ko da iznošena su odijelca, te ona s njih u paramparčad spadaju pri lahoru. Tranzicijaši; takvi se uputiše k rijekama i k rudnicima, da ruju dok zlato ne sine. Dok gnjecave im ruke iz žuljeva ko gljiva iz kišna blata, u uzanoj zemljanoj crnini pripravne ko mrtve, ne zasjaje tanko, rečenom vrijednošću. I zazivlju ga, željni bestidnijeg tabua; tričavije grešnosti, odgovornijeg izbora. Ideja moći zori ko obredna lomača, gore u vis, vrh planine u oblacima hrabro i kroz. Rudarima: bit ćete odjeveni kako vam bude drago. Tijelo će vaše biti platforma vašega interesa: ko kostim za ljubav, a ne za rat. Tijelo vam bit će zadovoljstvo, zadovoljivo; patit će vaša u odudaranje uživljena duša. Granice, za vas, postaju nešto drugo. Ma sve – za vas – postaje nešto drugo. Gledat će vas se iz doline; bit ćete visoko i uočljiviji sve većoj većini, i, prema tome, morat ćete biti – točnija slika.

– Ima karta jedna, tarot đir. Nacrtan je lik, ratar, na njivi, mladić i krepak, fin obrijan. Naslonjen je na lopatu objema rukama, a glavom na ruke, ko da odmara. Pod njime, iz zemlje čokoladno smeđe i vidi se razrovane, ko naduta se jedra uzdižu plodovi, impresivni, veliki žuti krugovi ko dukati, ko tanjuri, jarkožuti, kalendarski žuti. Dakle, zlatni, ima ih, a i plavetnilo je vrlo plavo, zastarjela, početnička, hrabra nijansa plave, oblaci su oblačci, proplanci ko mlade grudi. Nju mi je, gatajući, razumije se, izvukla wicca, vještica s filozofskog, i na karti je bilo pisalo dreamer, sanjar. A priča, poruka, je ta, da on će dočekati smrt sanjareći na svojoj lopati, i da će plodovi umrijeti pod njime. Da će ih nestati sa slike. On probudit će se u jutro poslije, u starosti, pred smrt, taman da, u posljednje, vidi u užas letača, u ponor, u prazninu. On, sanjar, mi danas, ajde, većina, većina je u prilici da se samorazgrađuje i da se gradi i sadi i kopa iznutra, u liku, ko po kultivirajućoj njivi. Većina, ima priliku samorazgrađivati se, u bivanju, u epicentru sebezadovoljavanja, u sanjarenju. Isto tako se i graditi, u nedogled, graditi sebe i rušiti. Umrijeti, ili pred ugodom, točnije, za nju, ili na njoj, to su dvije moguće smrti za svjesno biće. I zato sam ja za slobodno tržište. I ono je zato po mjeri sanjara. A mjera društva… Pregled svijeta, ko apsolutne slike ozvučene viškom i manjkom. Previranje kolektivnoga ko jednog, svojega, ko ptičjega jata u unisonu letu… A tko poznao bi žudnje skupno, tko time bi mogao modelirati ko izdvojivim, pretpostavljivim, taj bio bi monarh kraljevstva vazda u miru, jer ostrašćivanja bi cvrkutala ko ptičice u proljetnim krošnjama… Zato nama i jest mir, jer nemir, i on je oslobođen. Razgibava se, u ideološkim teoretiziranjima, u sporenjima oko lajfstajla, jer živi se to sličnije što imućnije, i jer ima se za što živjeti, itekako… Za zlato sna, milija od metala: za istraživa sebe. Ljudi, da, žele slobodu kretanja, biranja partnera, izraziti neslaganje, da ih se ne prisiljava na radikalna rješenja. Zatim, oni će tim slobodnije o sjajnijemu gospodaru sanjati, oni sanjat će o njemu, da ga služe, da ga zadovoljavaju, jer je bolji. Da slijede ga ko silu. Da bi mu pridržali, i da bi ih poticao, i da bi posezali, jer ništa nije ljudskije od posezanja, ali, bez daljnjega, ništa… Posezanje, iz žudnje, iz želje, iz poriva dubljega od misli! I zato se to mora ostaviti otvorenim. Olakšati, otvaranjem opterećenju, koliko je u stanju se pojedincu otvoreno i diviti… Omogućiti, pojedincu, da poseže! A što da bi ostalo? Kolektiv, koji na rat ne pomišlja, jer niže proizvodiva zadovoljstva… – Ivan, što on zna, jest sada, da nije ovdje, nego da na zabavi je Martuševih libertarijanaca, da pričao bi o Kristu ko o prvome komunistu… – I sirotinja će da profitira u humanitarnome parfimiranju! Ostvarit će se sloboda, da! Za iskorak, za vidljivost vrijednosti, kompas žudećima! Ka daljemu! Zato ovi guzičari i žele pod mus da znaju tko su, čiji su, koji su, svoji, a koliko, zato i nalaze si sve više i više reflektirajućih momenata za zamjeranje neredu, ukoliko procijene sebe nedovoljno cijenjenima, ili neocjenjivima… I zato i jesu u stanju da nekoga, jednoga, hvalevrednuju tek ko zakinutoga, ko žrtvu društva obuzeta sadašnjošću, a kada ih, njih, sadašnjosti primaknemo, u srži će se svoje uvjerenosti za svijet otkriti gadljivi plitko i uvredljivi, i zato nisu u moći nego da preziru, jednoga, koji pare zgrće proizvodeći s mišlju o dobitku, a ne o etičkome… Kapitalu… Tako bilo je potrebno dizati iza ratova, u miru ima da držimo se akumulacije… – pred njime javi se Natalija ko fusnota, debeljušna i odlazeća u nezavršivu noć… – Znaš li ti, naprimjer, kapitalizam…

– Onda, industrijska revolucija, do nje je došlo, učio si to, kada? Ona postala je moguća, kome, ali kada? Onda, asteroid, koji potaracao je dinosaure, i zahvaljujući kojemu je priliku dobila i ljudska vrsta… Da je udario, čitao sam, tridesetak sekundi kasnije, tridesetak sekundi, pao bi u ocean, i šteta bila bi manja, tojest, bila bi manja po dinosaure, ostali bi, opstali bi. Ali eto, pao je kada je pao. Oni su danas ptice, a mi smo ljudi. Jasno je, da protiv njih ne bi mogli. Ništa i nigdje. Božji prst! Oni su predci ptica, dakle kako li je to romantično riješeno… Tako i naši kulturnjaci… – Ivan maštao je u buku. Frane se složi; do 2017. 87% prodaja odvijat će se putem mobitela i tableta. A i tinejdžeri, a žive ko u stakleniku,… A znanje ne gasi glad… – Bit će rata. Mora bit. – Da, dok se svugdje ne iznivelira, u kapitalističko, da ne polude ljudi i ne zavide… Jer, ne možeš skrivat, sakrit, želju, ni grijeh… – – – Crystal se pušta na repeat. Velik je stol, drven je i žut, i pun je čikova i stakla. Oko stola, oni se oličuju. Lik u slici: materija s otvorena dlana bilo znanstvenoga bilo božanskoga; pri rubovima jezik bit će tek u veličinu rastopljeni alat. Crnijeh pluća i zacrnjena kapka, rudari promoliše iz okna; a sve da vide zemlju stopalima. Vidljivost ih dnevna uzoholi; dok ispirat će se od tegoba, shvaćat će da u tolikoj svjetlosti najprije smo tijela.

Oko stola. Neviniji, neljudskiji, jer su neupoznati s neminovnim. Plastelin prstićem koji još pozna igru i ništa gorče. Izazvani obličjem, u sjedenju do, u komparaciji; odužuju se u stvari. Gorama i morima jezdio je Philippe; od mećave je sklonio se pod zagrebački krov. Identitet – lik – ulog je za stolom i s lica se trude o njemu ne mislit ko o žetonu. A da zgraža ih religioznost; tražeć da štuje se motiv njihova lika neživ ko i njihova misao. Što ga na raport zove? I kada se i kome identitet odaziva? O njemu svi i govore ko dadilje o pelenašu; on raste jedar ko germa i razmazivan jer raste brzo. Najčešće imenovan je iz traumatskog, jer pobire mekše pažnje. Psihoanalitički šah-mat; jer ćute u traumi prodiranje, lika u radnju, te liku sljubljivu radnju ko print praznu papiru; bjelini crn i mastan, utiskujuć čistacu. Masivni a lagano diraju se traume, žive ko priča; ko spomen-cvijeta diraju se, kradomice posušenog ga ljubeć, jer predan je u jedinome zemaljskome događaju. Identiteti, liku prijestolje; i ubire već se harač. Zlatno jesu tele u bakanalijama draženja, očiju, pluća, živaca, bronhija, grla, jer i oni odrastahu ko sebe željna slika – ko markacija – da bi mogli, da u polemici traju. Jer nužda je suprotstavljati se; mač stisnuti i strahom ko dlijetom. Gdje li su junaci? Gdje li su junaci, gdje su izloženi? Dok istresa se nagomilano, gdje li su? Gdje li je kralj, gdje ona li je boginja?

Oluja udara: vrijeme. Ono se, mičući, miče. Identitetlije sluznica su nadraženih; u sluzi su ko u placenti. Prilagodbeno: ima da budemo sluzavci. Oluja gađa, u lik, prskotinama predodžaba; dogovoreno je razneseno, sadašnje je minirano jer ono stari; sluzavci pobiru krhotine, koje ih zbiljski ne mogu povrijediti, pošto jesu sluz, i papaju ih, mekšaju, češaju se njihovom oštrinom. A u sluz propada sve. – Gdje li je moj kralj? – Ivan će Frani do, koji ga ne sluša, skrolajuć, – Nekoć smo bili praznovjerni, a danas dociramo… Fuj, odvratno… – – – Četvero ih igra Kingdom Builder, board game i postade im jasno, što to je, čime igraju; reakcija im na lošu kartu jača – i na dobru – pamtit će ako pobijede. Odjeća, poze; dokle?

Drven je stol i žut je; najdalje gejmeri, nadesno stejtment robica i ‘imam čudan odnos sa svojim cipelama’; nalijevo dva kozmopolitskim esencom pošpricana pedera i po dva usamljenika koji sjedoše da smotaju; stiže ih, vidi on, još… Iz tiske larve u let akrobatski unutar trenda: emancipacija. Philippe putuje odvajkada, pričajuć s domaćima; o tome, što ih ljuti, što žesti, s kojim se pravom poistovjećuju; tranzicijaši, oni su pubertetlije, još preosjetljivi; zamišljajima tucaju se ko pikulama i u njima se i škicaju ko u sauni. U Zagrebu, Philippe je u pratnji prijatelja, pjesnika i dokumentarista iz Madrida, i primijetio je, a isto je primijetio i prijatelj, da su Hrvati vrlo gostoljubivi, topli, ali i ogorčeni; ako vide, evo vam primjer, ako vide na ulici dobar automobil, oni neće reći ‘vau, ovo je dobar automobil. Osoba koja ga vozi mora da je uspješna. Što ja mogu učiniti da postanem tako uspješan?’, nego će reći ‘prokleti lopov, krao je, varao je, dobio je automobil za neko nezakonito djelo’. – – Tuđinče. Ti reci DA. Reci da. Ti lijep si ko apetit zlikovca i ko volja ti mudraca si plemenit; za tebe dobro se i zlo jedno s drugime bore ko lijepi i za ljepotu. Za koga ginulo je roblje dok dizalo je kamenje k vrhu piramide? Za kralja. I danas pred njome zna se pred čime se stoji. Dok klečao je pred stvarnosti, u želji da se izmisli i da je prezre, ipak je pogled upravio gore i vidio je nju, raskošnu za vječnost ko za ljubavnicu. Te pogled je s koljena ono, što pokreće; uzgon svjestan zvijezda i ko kraja i ko potiska početku. Tko im raste svjetlu, i čuva im sjene; onaj, koji kleči, i neprimjetniji je od svega višega, te se za očima diže; submisivnost prirodna je ko disanje. – – Dirnutome nasuprot, Philippe biva ispitivan o hrani, koju je jeo po adventskim štandovima. Jeo je kobasice, like spicy, chilli cheese and some of that sour vegetable, cabbage? – – – Ukupan, sakuplja, ko zaljubljenu ih vaginu rastvarajuć. Rastvoreni: tajac, zamuckivanje, ne znati nadovezati se. Neizvjesnost tema o dembelijama; ne znati o običaju, ne skužiti bias; ne interesirati se za znanstveni apdejt; ne zanimati se za novi sport, bunt, aplikaciju; previdjeti se zgroziti nad barbarlukom. Pučani šmrču dok sleđuju se ko pod snijegom. Kralja nema – ovaj je kralj – i žele da mu se poklone ko jedno. Ustat će, da shvate, da užitak je širi, viši i dublji od transa.

Zakuca mu, udara bilo, jače, te Ivan razmisli o pilulici; popije ju – ne – u jamu organa. Anksioznost; nemat kome iz želje, koju imenovalo se je ‘duša’. I njezina nevolja, kada se sazna, da ništa, od svega toga blaga, nije namijenjeno tijelu koje je prti. Lik mu njegov do jame stoji, u nju gleda i srdi se na Ivana. – U tarot viruju tuke, ali, nađe se tu i pičaka za gospodu. Bija san s jednon, matematičarka, zboristica, predobra, metalka, prave seljačke guzice, i tila je da se rižemo dok se jebemo, nožen. Pa je zapalila sviću i mirisne štapiće, i jašila me i rizala oko pupka, a ja nju malo po sisama. I pazila je da me uklišti pičkon čin bi me zarizala. Posli san s njin maza paštetu na kruv, a opra ga nisan, pa je nju to uzbudilo luđački i nabijala mi se o bedro. A dok smo se jebali baš najžešće, malo se ka zbunila, nije znala šta da liže, oće li polizat nož, ili kurac, ili vrat iz kojeg mi je teklo krvi, tu je ka zastala, a bila je dotad prerazjebana i masu je skričala, pa bi je ja malo nožen, pa bi zastenjala, a to je bilo bolje ka, – i nasmijani su; smiju se od radosti: postojanje žena. Ivan smješka se krivlje. Lijen je za flert, trom, mutav, ćelavi, nije riješio od lipnja… Na redu je za dim. Nakrivi se; pravi se da smišlja, pa i misli. Pljusak ljeti, moral; noć uz ulazeću Andromedu, tragedija u osujećenu dječjemu životu, sklupčani koji mole, klasična glazba, – – –

Zelenokosa podiže majicu i beči s faldi tetovirani feminizam; zavjesa žlijezde razdvaja joj prste. Philippe pristojno prati izjašnjavanje. Povlači dim. O sudjelovanju, u flashmobu Mercatora, s ciljem osvještavanja važnosti voća i povrća u dječjoj ishrani: kreativac će Mak iskašljat u karirani zglavak. Likom nježan je i finćukast, pepeljast i potmulo je žut ko mladi grof u krugu parka. Popravlja, prstima ko ticalima i prateć u govoru pauze, vintidž pepeljarke nosom klizeće plosnatim ko svijeća u nosno-usni žlijeb kapajuća, da na nosu ih uozbilji, da ih ozbilji, oprezan, mio: dječja je ishrana predmet zanemaren i kompleksan. Opet iz glasa se, predmeta radi toplijega ko u budećemu proljeću, pa iz osi ruku, pomirljivih, a pomičućih, prizor istančava ko čovjekoljubiv; bunovni friz, meko oko, gladak glas i pitka put, karo flanela, dijete i hrana; no, i, ko navrh inja bjelja visibaba, – – – o pozitivnim propisima, o primjerenim odgojnim mjerama, o raznolikostima grupnih pripadnosti i grupnim pristranostima – – edukacijom!, te polaže Mak oko si na stol. Dok zlo se i dobro vrtlože ko dnk; ljudi jesu oni, koji sile zavode u čvor… Ivanu sine: ja sam snob! No mrtav je u sebi i ne bi mu drago da vrijeđa se mrtvaca. Kiparica Amra kima, slušajuć, i sporo gasi cigaretu umačuć je u pepeo; nadovezuje se pohvalom eksperimentalne provedbe reforme kurikuluma koji najesen kreće finalmente u odabranim osnovnim školama u više regija. Lišce joj je srcoliko. Ruž u žvrljotinama, pojeden; zubi su joj krupni, natiskani, krivi, i kada se nasmije, gornja joj se usnica uza zube diže crvena, mokra, napukla, vinska. Lagano, lagano i nježno; da popustljivijim joj to zubima prelazi glavićem čiju osjetljivost one taru, opuštene; otvrdnjele, crveneći ga u oklijevanju, mesnate i pasivne. Kiparica.

Pumpajuća, vrućica sklonjena je u mesu, te moči se halapljivo, osvježivši se i razgorjevši čulima, kisnuvši u slici oko sebe i u sebi slikama; a da svaka je reklama. Zato što svaka je slika spoznala se ko nišan i kojoj samotvornost dahom je ražario čovjek-lik kao Bog duši misao, pa i svaka je žudi slika sljedeća poklopiti; preklopiti, ko uspjelija, življa, jasnija, znana, zagonetnija. A da se, u utiska nadomak, one neobuzdano, neprestano, umnažaju dorađenije, u atmosferi, izazivajuće, peglajući oko za trijumf pojma; i lažu nam, da svijet jest sustav linearan ko ljepota, te da mi tu možemo biti doživljajno imućniji, osjetilno širi; lažu nam, da mi bi obistinili. Puniji doživljaj: onaj koji postoji, ali koji je neiskusiv. Reklame pomažu evoluciju; misli misle, ukočivši se u flešu slike. Pogledajte ga. Dublja crna, crnja ljubičasta. Crnilo modre uz ovratnik; taft crvene. Pijuk crvene: ogrebotina. Malena rana na nadlanici. Ozlijedilo ga je; malena je rana u zdravlju osjeta; šteta, a krhka. I ta sitnica zaboli, sitnica krvi, u tekućemu sjaju zatvorena zarastanjem; vječnost ide ka kraju, i ka kraju otječe ljepota.

Frane zdvaja, nad birokratskom opstrukcijom… Formiranja stavke upravljene izgradnji biciklističke infrastrukture u gradskome proračunu, neovisno o ritmu rekonstrukcija ulica… Ivan se ponudi reći koju, kome može… Čuo je, da gospođa Martuš i tajnica gradonačelnikova utorkom uz mojito revitaliziraju vlasište… Zgušnjuje se zrak, pritisak; nije do opijata, do opijanja; do gravitiranja je, u nemoći svođenja. Presiječe ga, puklo ga je; naslanja se rukama o stol i glavom o ruke dolje gledajuć i duboko je disao; uzdisao, izdisao, pa uzme i popit sa stola i popije ju punu i natače. Zašto nas se uči o vojnicima, o junacima; tko su ti ljudi? Pripada li vojnik ideji ili drugovima više, čiji je; što je tu pravo? – Što? – A slika je jača od istine. Njemu je, zato što je slika od istine jača, milije sjediti za stolom ovdje no za stolom u predsoblju… Jer slika je ta, privlačeća, svemu, sila… Mršti se i šuti; gleda u prste si neuposlene. – Što? – O krkanluku Hrvata, katolibaniji, kak su balkanjerosi, o putovanjima i mobitelima; preneražavajuć se, u monotonim lupinzima; ozbiljni ljudi meću svoje šokove oko šupljina da lakše lete, neozbiljni grizu i zubima i rukama stvarnost bez čijega se pristanka što želi da traje ne može nit započeti. Fizičko je postavilo pravila: oko Sunca vrti se naš život.

VOLONTIRANJE APSOLUTNI MAST!, razelenjuje stolu bacajuć lice svo, dok arhitekt učitava linkedIn profil. Žar u ruci međ prstima zaboravljen se pepeli; Matiji u krilu nadaje se Petra. Blogerica, fristajl poljoprivrednica; s bedara mu nad stol se priklanja bokal vode dohvaćajuć; na stol se polažuć ko dvje bebe u krevetić. Matija, kolega, psiholog, kolumnist, skejter te autor spiritualne literature, pati. Philippe, zamišljen, amo-tamo rukom; vreo procijep štipa Matiju o bedro. Vreva je nepomičnome bršljan; a zamalo gušio je njezinim se njedrima. Ima par dana da joj je svršio u usta; htio je opet. Gdje stati? Mora da prima se o prirodu ko čvrsto. O sliku-žezlo: uspomena. S lanjskoga odmora u hotelu. Pet zvjezdica. Zapadna indijska obala. Na rubu je bazena. U bazenu je: infinity pool. Vrh je vode u horizontu mora te se nabiranje mora stere, premetanje oceana i vode, povjetarcem golicanje ko zrak da rominja, a giganti vjetrom kotrljajući u dalj; spajajuć se, pod preplanulim mu rukama, o koje čeljust je naslonio; o gole, tople. Lice mu je mokro, hladno, zapaljivo; omekšano zalaskom; ne zna za se. Nebo je crveno i na njemu je Sunce samo. Okrugli, okupljeni, smrtonosni, živodajni, rotacijom pogledu utišani plamen. A more je nikada veće. Ono šumi, i zvuk je taj drobeć, odasvud, ko da ono melje koru; ono je veliko, preveliko; no on se ne boji. Voda mu veze među dlačicama, tijelo pluta; lice mu je oslonjeno o opušteno, a pouzdano uporište podlaktica. Sunce ulazi u more; Zemlja se diže. I baklje mu s kraja u naletima ko da se s kruga bacaju u svemir. I nebo su i more huk; i Zemlja na sebi Suncu odnosi Matiju, tamnjenjem u narančasto, gledljivo. Udaljavanje ga hvata; ono drhti zakrito u oblake strašljive o pučini. I iako Matija ćuti, da našoj zvijezdi nije bilo nit može biti kraja prije nego njemu, dođe mu za njime plakat, i dođe mu, da ga ne zaboravi; da ga zadrži. Iz samoće u bazenu; privatno s besmrtnošću. Iza njegovih leđa, van bazena, stajao je frend mu Andrija i prizor je zalaska nasreću fotografirao; golema crvenoljubičasteća podjela u dvije nijanse, s intervencijom tek majušne i crne Matijine glave i tamnih mu ojačih pleća duž razdjelnice – izlajkana je, isprintana te stoji na desku te na zidu nad krevetom (a i objavljena je u Globusu)… Aranžman je bio uplatio po zaključenju ugovora s top izdavačem; i on i frendovi mu iznenadno su u tome se periodu poosamostaljivali, digli kredite, pokupovali tehniku, automobile, te uplatili resort, da jedu i da piju i da im se plesačice boje patlidžana iz slitih kosa odmataju ko iz staniola. Zalazeće, divljajuće; Sunce nježno je, najnježnije, dodirivalo njegovo čelo. Eto. Proskenira stol i Petru, koja bje otišla da bira ploče i sada mu se približava, stolu. Philippe u priči s trojicom do; tip preporuča restoran, da mora se probat dobit dimljena sabljarka, carpaccio ili sushi… U govoru je trojice velik žar. Sushi u Zagrebu; rat, planeti, nacije… Sve se to zakovitla njima pred očima, o živce, i u srcu. A turist je hodao po svijetu i doticao se je toga. On je junak; ali oni su slobodna publika.

Usamljen sam ovdje, mislio je Ivan; fali mu Martuš. Martuš je u Beču. Laže da je poslom; uželi se kolača i da priča kako je u Beču. Nastavlja piti. – … Ma ne da ne mislim, da ne bi mi morali biti jednaki, ono, nego što, ja, mislim, da mi jesmo čak i sve jedno… Išta, da sve je jedno, to mora biti tako, stol i stolica, nebo i ovca, fotografija i eksplozija… Ove praznine među nama ostavljene su nam da bismo, glup sam, mobilno poimali… Gušćemu, jer bližemu… – okreće se prozoru, ko da pita zrak i noć ima li pod zadnje kakvih novosti… – Mi jesmo jedno, i naša je komunikacija bljesak, sinapsi… Nije da ima Boga, ali, postoji ono moguće, ima rješenja… – crveni mu se čelo te zajapure obrazi; neartikuliran čovjek optimalno iskren je i istinski. – Razgovarajmo, i mijenjajmo se, osvajajmo, jer smo u jednome. Unutar pravilnosti, o kojoj ćemo tek saznavati, i kakvu poznaju tek matematika, i jezik… Velika to je utjeha, misliti, da sve je jedno!… – A joj… A mačak, pa ti njega još nisi prebolio… – to grli ga Petra. Nasmijana je. Hoće mu sjesti u krilo. I Frane mu se primiče, i on ko da ga grli; miran je, nije pijan, nije nesporazum. No Ivan se ne da. – Ajde, ostavi to. Aj ća! – tjera Petru; ona se smije, ljuti se, ljubi ga u tjeme. Nije li da prelijepo mijenja se svijet; a da u loži smo, prvi u sredini? Nešto završava; nešto novo dolazi, ali, preveliko je to, kao, u velikome miru, vremena, koje nas je najednom ko ovlastilo; mi, da pratimo smirujuće ubrzanje; u tehnikalijama, u montaži, u razinama ugode; i nešto, to ono, zasada najveće, ima da s time se, s većim, završi. Ono, zasada najveće, u čijoj je službi bila umjetnost. Da, ona bila je tome u službi; da štiti nas od istine, nije li tako? Jer slika je od istine jača! No, sada smo je, istinu, zahvaljujući društveno humanističkim znanostima, saznali, i prevazilazimo je, oporavljamo se od nje. Također, zahvaljujući prirodnima, savladavamo i stvarnost; znamo je, zašto je takva i kakva je, kako, pa i zašto… – – Zamišljam budućnost ko opasnost na zemlji. Ali uzbudljivu, krotku, opasnost zaustavljanja, zamišljam i šume, i vode, i livade kakve su bile ko i u doba mojega djetinjstva, no zvuk je drugačiji… Impozantna su stabla, u jarkim bojama i gustih, zelenih, crvenih, žutih krošanja. Ne znam kako da opišem zvuk. Više istoga nedostatak. Kretanje je promijenjeno, bilokakvo kretanje, hodanje, vožnja, dodiri. Nešto se je dogodilo, iz nas, ko da je nešto još više, gušće, teže, u nama, a za što smo se borili, da izađe… A što je opasno, tu, vrijeme, još uvijek, ali, ne zadugo… Što s njime, ostalo je ko pred zidom da posljednji mu zadamo lom. Zvuci se gase ko šibica u vodi. Lišće je, ko da je od stakla, ali moje su uši ko amputirane i zatvorene… Ništa me više ne podsjeća na kretanje ka kraju, same smjene slika nisu dovoljne za strah… Izašao bih na livadu i gledao u šumu, u bojama koje drhture i na zraku, koji izgleda vrelo, a bezvučno je svjež. Prije ili poslije morat će se pojaviti, taj, oblik… Hoćeš, da ti kažem, da, meni se žuri, jer u daljini nas čeka što je danas san: sve. Probiti zakone prirode ko prsni koš udarom koji spasit će srce. I čekam, da iz šume pojavi se oblik, koji će mi to sobom pokazati, gdje da udarim, jer on bit će ko ono zadnje od slike prije nego li je shvatim u skupu. Zašto ona, zašto površina, zašto tijelo, jer ona jest tijelo, nečega. Slušaj ovo, što ja mislim, da je svemir antropocentričan. Da su religiozni u pravu! Jer nam je dao oči za samoga sebe! Pigment, kako se je razvijao, usporedo s razvijanjem očiju u kukaca. Briga me, jesmo li mi ili nismo u svemiru sami, u svemiru smo i vidimo! U tome je ključ preobražavajućega, u slici, ni u čemu drugome, baš zato što je eto tu, pa zatim više nije… I tada, vrijeme će nam biti istovremeno… Jezika nestalo je u znanju, ali, oblici su ostali, oni su ostali, zadržali su se, da ne zaboravimo, u njima je rješenje… – A Frane mu se obraća, dodaje mu maramice; Ivan ne zna da se sramoti. Uzima piti. – Nama prostor govori, mi ga čujemo, njegove položaje, sudare, frikcije… Mi smo u stupici prostora, a vrijeme ga ždere, i ja, eto, očajavam, jer se ne može iz smrti izvaditi život ko što bi se kamen izvadio iz vode… Ma pogledaj je, slušaj… – Ivan se daje u zelenokosu. Ona štopa krug; jer, kaže, queer… Tvrdi da je biološki spol orodnjeni konstrukt patrijarhata; korištenje spola kao osnove za definiranje opresirane grupe… Esencijalističko… – Daj, ušuti, UŠUTI… – A i ti, vidi ga, aj stani, ka da je ne znaš, a skuži Lanu tamo, brije s Fabijanom… – Mnogi se odupiru esencijalističkoj ideji da se spol i rod razlikuju, te dovode u pitanje ograničenja, svojstvena binarnoj rodnoj – – – – – – – Da. Nego, slušaj me. Poslušaj ovu priču. Martušu se dopada. To sam sada izmislio. Čuj počuj.

Scroll to top