– zabrinutost stabilna, dugogodišnja –

– 4. –

 

 

A da je najteže dovesti se do mjesta odakle mišljenje jest priznavanje, bez da se pita piti i jesti. Nakon toga, čovjek se i osvrće u neprepoznatljivo; ostaje bez utjehe sjećanja, ne nadajuć se magiji tumačenja; sjedi za stolom, a da nikada ne sjedi u sebi, nego stojećke mahinalno drži svučene zapise o sebe, barbarina; a da iskustvo mu ih sadašnje brani jer u njih je zapetljan dok osvrće se novome. Na redu je za dim; filter je slinav. – Toliko je tih priča, koje su mi pre, ona, reć ću ti, o kraljevstvu, koje je izgubljeno. O kralju, koji ga traži. Dakle, nije izgubljeni kralj taj koji fali, nego fali kraljevstvo. On ga otkriti mora ko da je ono otok zapetljan u magli. Izbavit ga mora iz magle. Mora ga naći. A da on zna, da je kralj. Ne nalazi ga, i nije nitko. A to bila bi nesreća svijeta. Jer najsretniji svijet je onda, kada sretan je u njemu onaj najvrjedniji. Zar ne? – A đe ti je Martuš? – Ivanu se laska.

Božić će, dan jedenja i sjete; snjegovit, u noći kristaleć te misao laka ko opraštajuća ko da mu pokuca i on je ko iz zatvorene zime u topao dom pusti; a i kucala je najavljujuć se, o um sniježeće padajuć, u opranu prozoru svjetlucanjem u bojama, u puti svjetlucanjem ko namirenoj i ko otključanoj skupoćom i čija skupoća tim mračnije navodi te taruć se glanca, kucajuć ko zdravica, pjenjenjem u njima razgaljujuća mirenja, ona, opraštajuća, kucala je dosljedno i mirno, unutra, meko, ne u oku ne u rupama za čulo, no u koži, u kojoj njoj ima pucketati ko iz žerave u tišini, u pepelištu, u nijekanju; i on sam ima, siguran je, ima dovoljno: dovoljno ima za sanjati do svojega kraja u buđenju. – Nitko više ne želi da govori o kraljevima. Zašto nitko ne govori o tome?, – –

Naime; o strasti i o potrebi, o mogućnosti, o neugasloj, neugasivoj, o praznini mogućnosti, koja svrbi nutrinu nedohvatljivo te da gospodar je blaži tek gledajuć u spremnoga roba. O samoći vladara, koji gore je, na vrhu; u iskustvu, on jest sam, bez ikoga. – O ljubavi, koju, ako ćemo na prvu, Bog mora da osjeća za ljude, a oni s njime da se nadmeću i pogađaju, kinjeć ga kretenskim pitanjima, tipa, zašto djeca pate, zašto, ako si svemoguć, umiru nevini i ratuje se i ine pizdarije. – – – jest, demoni jesu mu najzanimljiviji, s time i najdraži; po njima je borba pouzdana. U njima, krijepit će se borba, zla i dobra, zaljubljenika u čin, dok je i njih; likovi, koji toliko silno žele da žude, da će se trsiti živjeti do i u i oko igdje praznine zadnje zadnjicate – borba zasvagda – neiscrpivo uzbuđenje. Jedina krv pravo spremna za život vječni. Jedini, putem kojih moći ćemo o zlu i o dobru saznavati; i u njima ih, zlo i dobro, u lomljenju gledati ko osvijetljene. – – – Jedini. Demoni. Snažna, živa praznina. Za vještinu sile prazna, za argument. Likovi pravo tragični, jer je sve što vrijedi tragično.

Miruje: ljudi oko stola. On sjedi. Hodat će da sjedne; hodat će da organizirano trči, vozi, skače. Iznenađuju sram, šok, i ništa više. – … Imam sada vremena, a ne da mi se raditi, a mogu ne raditi, pa ne moram… Onda moram čitati, članke, prozu, poeziju… Žudit me zanima. – jer beznađu smišlja nadu; duhu, nenahranjivom oblicima, jer nemirljivo se ne da najesti zgotovljenog. – To u demonu. Bude, da je vidim ko u kavezu, i bude mi lakše bit pohotni jadnik, skoro bitno. Njih se mora prezreti, da bi na koncu njihova žrtva imala težine, – – –  o žrtvi. U crvenoj, toploj, mirisnoj, feromoniziranoj; u sreći. – – – Ali, slušaj, – i Frane ga gleda. I Miloš, prvi no do najljepšeg, potreseni peder do odustao od plesa, eto bliži, sjeo, ovako vizavi ljepote pao, demonu no iko ovdje drugi, – bitno bi bilo da ih preziremo, u onome, što jedino oni žele. Ako nisu prezreni, oni su razvojačeni. No, ali, to, to, kako bi se čitalo, to ex-cathedra priče, započete nečim, zaokružene krajem, ko da izumire, zastarijeva, također i to, muti se u prevođenju, prelijeva se po razlozima, – Da, mijenja se, – netko će odnekle, – i sami pojam pojma. Što je okej, da pravo na definiciju više nije privilegij elite. – Ivan, nastavi pijuć, pa da može da se krivi, miče, – To, demoni, ko funkcije, oni stare, dakle, stareći s njima, stari trenutak odluke. Zastarijeva, je li? Poplavljuje ga, dohvaća ga vrijeme. Popunjava ga, poplavljuje, natapa ga u amorfno. Njega, trenutak odluke, – zaborave se da prate, zaboravi da ne govori; zagleda se u plešuće. – E? – plešu na Arcade Fire. To je to, intelektualci: plaču, plešu, plaču, plešu. Ružnjikavi, bezstrasni, u ritmu. Kinđure se strašću ko ona da je hrabrost. Miču se, brzo, brže: akcija plesa, jedina i najveća. Koža im je upaljena; od rada, od sablažnjivanja. Fali mu prijatelj.

Ako ćemo bit prema njima najstroži, a da ih mognemo prezreti najtočnije: oni su razmaženi. Hoće, da im se udovolji; ne čovjek, nego svijet; nego i nad i pod mjere. No mir je blag, pa ova je slika, razmaženosti, po narativ, k razumijevanju izišla ko dozvoljavajućem. Kulturni moment trpne će razumijevat; krivit će zlokobi okidače, čast, sram i trpnju; stanja koja sliku tonirat će pokorenošću ko mrljom straha pod nagaženim čizme. A razmaženost, danas saznala je i nestala je; kakvu poznajemo, nju sklonilo je ko štićena očevidca. Ne piše kući. Obrazuje se. Nekadašnja iz jala posramljivana. Zahvalit ćemo krvi, koja je prolivena, ugodom ko pravom; zahvalit ćemo čuđenjem. Nas će nesreća, zov, toga što nemamo, otvarati, ko prostor što bi oko otvaralo nogama. Mi konačno ćutimo volumen – predodžbe, te ga slijepa naša patnja ko namjenska ispunjava opisujući. Nikada bliže, čini se, ko nikada dalje, dalje okom te u obliku obuhvatljivije; mi, nikada čišća fokusa, jer nikada u miru nepokretniji. Konačno, slažuć se i protusloveć brzinama poteza koji trče si ususret, mapiramo; čistu žudnju, iz dana u dan. Zahvaljujemo onima, koji padoše u boli, nadanju, u smrti, razmaženošću, nego čime; koje li drugo opravdati može ijednu smrt do višak života?

Od ljudi čini reagirajućih ko muzičke kutije. Njih se otvori, da te začaraju; ne melodijom, već mehanizmom; brižljivošću, nad sitnoćom. I, u njima, zna se i uglavljivanje mehanizama, u osami, koncentraciji; u ceremoniji pažnje. Ti maleni vijci, pozlaćeni kolutići sklapajuć se blješte ciličuć; ko prasci gasnu refleksije u bljescima sudarene. I, tu, ona se diže: s dna jantarna i odbljescima obeskrajena, na krvavo mračnome plišu, na crvenećega baršuna i ko mahovina mekoj grudi-postolju ko na iščupanu srcu, osjetljivo bijela i ko suzeća siga cakleća i glatka, malena i fina, balerina. Diže je se, malenu balerinu. Keramiku ledeno tanku i medeno bijelu, u malenoj prhkoj i nagrešpanoj suknjici ko posutoj mljevenim draguljima. Obli je porculan nožice u zraku i ručice lomne u zlato otvarajuće. Polagano, ona se vrti; nju vrti, na ogled, te prate je potezi glazbe spori ko ples u vodi. Vrti je samome sebi; mehanizam. Balerinu; jer za to postoji. Blistavi u kutiji bljesci, otvorenoj ko u carstvu magije; magično je biti razmažen.

Kolika li samo očaravajuća bol može da se rodi u razmaženu biću, bol gorda; onda osmišljena, perfektna žudnja! A kakve li tek se znaju li kako gorljive suze vrelim licem razmažena čovjeka topiti, kojemu uskraćeno nešto je što želi, za čime žudi: suze ko biser u školjki žudnje! Opet – za dijete – bajka, ona o ženi, koja izgovarala je ruže, a plakala biserje: u njima se tako očituju patnja, i žudnja za užitkom. I kada su pitali demona, koji izjasnio se je nesretan i koji upravo je umirao od slomljene biti, a što bi pak ti pobogu više htio, jer jesu znali, da nije bez ičega; ta što bi ti više od sreće htio… A on ih nato pogleda, blijedo ko da ga pitaju da je li svjetlo na nebu, i, čudeći se jasnoći odgovora, on im je rekao: sve…

Gubiš se, i to i jest cilj: svatko će da se nađenoga drži ko svojega i tuđe mu neće trebati. A ja sam izgubljen, jer je izgubljeno; odrastao, tražim se u epovima; o đavlu, o krilatima, vilama, gnomima; nadam se pobjedi demona. Ivan mašta o sebi, i šuti; buka ga u svijest istisne ko što bi se gnoj. – Navijam za demone, – U staroj Grčkoj demon nije bio loš, – kroza buku mu doplahuta, zakačivši ga kroza pad po pad glasa padu ko lopta dobačenog i kroza dreku hrustavi alt, ko da meke ima, uščuvane, tople, mlade ruke, mlade Marine, apsolventice Filozofskog, – oni su bili nešto ka dobri kućni duhovi. Šapćali bi nam na uvo, inspirirali nas, dojavljivali poruke odgori, – zaustavi se; prija joj čips čisti s gibljiva pjegava obraza – e i posebno su umjetnicima pomagali da stvaraju. Zamisli imat demona da ti redi život, ono ka, za asistenta, da ti urgira kod bogova. – Ja već imam, nacrtala sam ga, – prija će, (polizala si je prst) – ima krila i tijelo od sove, a glavu od mačke. – Marina obriše ruke o bokove. – Imaš zanimljivih podcasta na tu temu. Demoni su postali zli s kršćanstvom, jer su ljude udaljivali od Boga. Ispada da su bili konkurencija svećenicima,… – Ah, da, Crkva,… – Ivan se smete. Ona skrola. Hoće o tome da mu nađe; da mu pokaže. Gleda joj u smartfon; okrugle, povlače, majicu stanjujuć je tanku; zrelošću posute u pjegama ko peludi joj popadalom s manga face. – Vidiš, – pokazuje mu, a on gleda, – vještice su bile ćeri ili ljubavnice demona, – u zaslon: bakrorezi mučenja. Inkvizicija i žene, raščetvorene, svučene, razrezane, žene na lomači svezane; Marina skrola, traži link, Ivan govori: Crkva je najveća zločinačka organizacija u povijesti; on gledajuć u zaslon, dok duboko ona diše, – Govori baš o tome, kako još uvijek postoji taj ‘Holy Office of Inquisition’, ali se sada drugačije zove, i, navodno, služi Ratzingeru da iskorijeni komunizam i svećenike zlostavljače. – A koliko ćemo mi još dugo da ne primjećujemo i da se pravimo da ne znamo koga bi se prvoga od nas tu istrebljivalo! – pred streslim se zadršće zaslon, – Mene bi prvoga na lomaču! – Tiš im puć ko petarda, – Prvoga! – Frane Milošu udri besu. – Ovde imaš i o tome kako nikada nisu ekskomunicirali Hitlera, ali jesu Martina Luthera, jer je Bibliju preveo na njemački… – Marina skrola, nikako do linka; prva lomača, druga, sedma; Ivan ih gleda. Crne crteže; žene svezane uza stup lancima, vatra se diže da ih spali; rulja kliče u zavijutcima u crnim vijugama. Jezik je vatre debeo i crn; one su, na crtežima, one sklopile su ruke ko da mole; one će da izgore, i gledaju put neba; one gledaju u nebo sklopljenih dlanova. One vjeruju. Tko ih je to tako crtao kroz povijest? – Jadnice,… – Marina pejsta na Whatsapp; njezina je profilna roskasti til, ili, granje bukteće magnolije,… Rascvala krošnja japanske trešnje; bjelkasto nakapana ko utiscima topla svjetla. Vani, u tišini, snijeg plavi u noći bez zvijezda. – Daj greza ti je ova, – prošapuće. On u slanje gleda, kako mu ga šalje. – Jebena kaljuža od države! – Naš izostanak solidarnosti i podrške, naš izostanak angažmana u tom slučaju,… – prija Marinina struže čipsom guacamole s porculana, uozbiljena lica, polako, a ostrugat će… Ozbiljnost profinjuje u moć; finoća, jača je od vjere; ko oblog je vjeri, požudi, slobodi… Tečno je znanje među njima. – Tako i kapitalistički profil, jer njihov rad prvo prisvajaju intimni muški partneri, a onda i kompletno društvo… I, ženski rad je u funkciji podržavanja patrijarhalnih ekonomskih odnosa, u nevažnijim i manje plaćenim radnim mjestima… – A jel ti viruješ u Boga? – Marina, u njega; otvoreno, izravno, bez poruge. – Ne… – iskreno joj odgovara. Ne pleše, ne vjeruje, ne može… – Ipak ne. Promašilo me je. Nisam. – E a osnovna i srednja bile su doba kada nisam imala autoritet, po pitanju mnogo toga, pa sam morala ić na sate i sate učenja o vjeri gdje se govorilo o Bogu, Isusu, Mariji i… ostalima… A spominjanje bilo koje druge vjeroispovijesti bi se zaključilo riječima “mi smo bolji od njih” ili “naš Bog je bolji od njihovog boga”, –

Zatim Miloš, o Vatikanskim ugovorima; obrazovan i zavodljiv u potezima širokim, kosmat, a zašto prvi no do Jedinoga, pa jer lubanja mu ne bje valjuškani oblutak nego zarasla što skrivana drž ne daj se rukama; te govor mu masno je muževan i dubok; informacije se iz njeg sunovraćaju k žutu stolu ko rasterećenje eksplozije, svjetlosne ko luč i sigurne ko u njoj vatra. Hrvatska godišnje isplaćuje Crkvu u četiri obroka, vezano za nevraćenu imovinu, (bez stavke u ugovoru kojom Crkva potvrđuje da je time, ko rješenjem pitanja imovine, zadovoljena), i bit će da ju je i preplatila uzevši u obzir i, npr., godišnje financiranje vjeroučitelja. – I u prostoru se obrazovanja otvara svjetonazorsko bojno polje. Hrvatska je država, koja, jasno je ko dan, ide putem Poljske. Uskoro će se zabraniti abortus i umjetna oplodnja, – – – Marina odlaže smartfon, nalaktivši se; o zglobove u križu pod dlanovima zjapećima, naslanja grudi pažljivo, nad raširenim, mrvljenjem s tortilja čipsa zaslanjenim prstima ko nad dvije jestive začinjene zvijezde. Milošu, priji i napola Ivanu, ona hoće da priča o, lijeno žvačući, o reportažnoj, o službenoj posjeti biskupskim kućama; opisuje mramorne hale, pročelje popločeno oniksom, (ka u Star Warsima u Imperatora), panoramska dizala; dubiozni prihvat ruke joj, u izolaciji oštren, upljesnivljene muškosti, dok u polumraku svježa i rana proljeća; njihove tihe, proste, ocvale šale o rodu. – Okolo svuda da si vidio po parkingu, sve sami Mercedesi i bemvejci. – E, à propos Mercedesa, – Frane će, Ivanu – a đe ti je Martuš i, bitno, zna li za koji friškiji trač oko Kunčevića. Ono, oće li ga, neće li,… Neće, u to se dam kladit, ali kako ga izvuć… De kaži. – Ne znam, pitaj ga. – – – … Philippe, više nije za stolom, s njima; razdrljio je nemir. Jest. Mingla. Dobra vatra s poda diže se ko para, koja ih golica, odozdo; Miloš i Marina vinu se rasplesat, prija palcem kupi zelenu mast s pjata. Ivan ih gleda; pred njime je svijet, a on je u njemu.   

On jest, kao, kralj, je li. I mrzi nedorasle si podanike. Martuš. Novinare, kolumniste, i, posebice, najnapornije, ove medijske ko u redu za šalter invalide i trudnice, kulturnjake; gadi ih se ambivalentno. Prvo, jer su u slici predvidljivi, (a on, ko i kultura, voli rizik, očuđenje), štoćereći, ušemljeni su, te se iz sheme i javljaju istoglasno, jednakomišljenički, udarno ko sporazumni, svi ko neka niskovalna, draškajuća, škakljiva, ravnomjerna, mekovodna duga pruga, o kopno namjerena, opasavajuća, u pritisku navikavajuća, repetitivna; ali, mijenjat će ono, koje upire, zar ne, pa makar to bila meka voda, pa makar tvrđe bilo i nemičuće tvrdo tlo, ono odustat će, i smekšat joj se, jer i ono se sklanja trajanju, miče zadržavanju, pritisku vremena, jer ko da ga zna, jer mora da ga zna, jer ipak, ono ima nas, jer nama je tlo… – Čitam ga na fejsu di ranta oko ovih par kaj se isto dotipkavaju po pitanju BTR-a i sukoba interesa, – Ajde, realno, ti znaš šta će bit, – – – u zaborav; u neljudsko, materijalno; rasutog ga žamor splaši i vrati, u siguran krug, u sjenu Sunca, skicu početka… – Da,… Ne da ih mrzi, nego ih prezire, jer najviše takve, djetinjaste i naivne ljude, njih baš najviše. – Ivan učini mot k plešućima. Frane da mot: debil. Ivan, gleda u ples. I ljubomori, jer znanje ga je prikliještilo o stolac. Iz lakih nogu, lakih, mladih ruku; iz lakih kretnji ko nedotaknutih. – Mi svi smo ljevičari? – Molim? – jer nije se usudio pitati osobno, razgovijetno, glasno; Frane kotura zjenice amo-tamo palcem.

Strah. Vrpoljiv u prozirnoj kugli; ribica zlatna, tromo mućenje vijorna trzaja, drhtaja, mutno, pa prozirno; mirno… Martuš bi ih… Martuš; star, debeo, buran ko historija i u pravu ko historija; njegovi mladunci, vježbenici, vitki i mlohavi, burni ko budućnost i toliko i u pravu. Strahu prkose plesom. I strah je u zbrci; a da u njoj leti se ko zlaćana zatalasanost, bestežinski, bez nagona. Bez strasti. U slobodi, nema strasti. – Čija li je ona crtica, paralela, kao,… Malomišćanska proštenja, klicanja svecima, mahanja dobacivanja, plesovi po okićenim cestama… A sutradan, ili netom noćas, isto kao, za vidit, isto bezumno i okićeni, svi plešu noge dižu plješću, slavlje, skandiranje,… Ali fašistima, nacistima,… Mimohodu zločina, zlo-činjenja. A vidi se navlas, u strasti i u plesu, pjesmi. U zanosu, – Frane pozna čija je; pohvali crticu. Netko zdesna progovara o banalnosti zla. O mentalitetu; o iseljavanju. – Ne možeš vjerovati čovjeku, koji pleše, da ga išta zbiljski mori, – Ivan pokuša da poentira. Bilo bi lakše da nije u grču; da ima ritma, kontrolu nad udovima; prelako bilo bi otpustiti se u ritam, da zna i može; u povjerenje.

Ko i, upravo, zakovrčani zabavljanci pred gostujućom Ljepotom, uz Debaser habajuć si glas u poklič i dok o vrući se grudni koš udaraju ko busajuć se,… – Prenamjena niks! A zašto, jer su sentimentalni i jer im je žao. – Jesi bio? – Bio Pinu vratit kameru. – Oće bit šta od toga? – Ne znam… – neloš, okej dan, poznata lica i cilj jasan jer poduprt simbolima: spriječiti tajkuna da uništi tvornicu, te da se tvornici, radnicima, pomogne; a duvali u trublje su i želitelji boljega opći smjer. I srednjoškolke. – Ali, opet kulturnjaci, o kulturi, zapravo, društvenjaci,… Njih, da nije da ih smeta pogodovanje, nego, privatnik, princip privatnika, privatnoga, otuda zaljubljenost u socijalizam. Jer rad je njihov zbilja moguć tek ako se konsenzualno procijeni da je koristan, pa, ako tu adresirano je društvo ko sistem, svakako teže će ih ono otfikariti no individua,… – Frane kima, skrolajuć; oni plešu, dune ples im smješke ko konfete, nadaju se slatko ko da znaju, – Hipsteri, iliti stavovni šminkeri. Ove mlađe, mora ih se pustit da briju po štrajkovima. Ionako nemaju blage kako razjebat, možda obustavit na koji dan. Onda pišu, snimaju. Nastavlja se to na njihov rad, koji, kako kaže on, primjenjiva je nula, najčešće u minus. – Da, naravno,… – Frane će, uvjerljivo. Uhom je i na Petri, oboje su; budistički redovnik Wangchuk objavljuje fenomenalne fotke, #tibet #temple #monk #home #master; ‘prate ga horde obožavatelja’. On kaže da, ‘unatoč razlikama, svi imamo istu zajedničku želju, da budemo sretni’. Instagram je za njega, kaže, ‘kao prozor u svijet te jedinstvene velike obitelji, upravo to, užitak’. – Ali naravno… Reci, Ivane. Martuš, neočekivano, sere po aktivistima. Je li to, slučajno, možda, kojim slučajem, vezano uz, – Da, da, zgraža njih, žalosti, iz dana u dan, žale se na to,… – – – … ili, jer to jest ono najdalje; obuhvatljivo ko pšenica u dlan. U slici: ista lica, nikome ništa. Isti nered, isti dan nakon: novo i svoje sutra. Možda zato, možda zato i mora da stilizirano to arlaukanje u prevaziđeno propada, u prebacivo, i da ne prima se o ništa, te da ničime u drugima ne mijenja.

Zavrte ga u monolog; plešu. Imaju. Hrvatska, vazal, okrajak carstva; njezina je kružnica, iz ishodišta, iz namjere, gdje zbiva se u vodu buć!, izlizana je, splasnula je te je krug u vazalu vidljiv u gašenju; u uzmicanju, u laku naporu; u namjeri razobličen, u bližećemu splašnjavanju; ko jeka mračeća klanca pokorno svijetlim livadama. Iz ishodišta, iz odraslijega, u kojemu odraslija jest prijetnja te kamo iz dubljega ona diže visini s koje plaćenoga dijelit će od hobista, iz ishodišta; iz pokreta, ka kretanju; k okrajku, iscrpljena udaljavanjem i manja, neuvjerljivija, prijetnja ljenija, te, ko neodgovornima jer bezmoćnima, strašeća privlačno, intrigantno, opet ko djeci; jer vidljiva je u punome, stranjska, još daleka; slika je ispražnjena prijetnje dočekana, izuvajuća po dolasku, raskomoćena, dremljiva. O ravnu vodu, krutost je udarila. Krutost s kruta tla; kamenčuga u val. To spade sa stijene ko lomeći prkos, oslabljen masažom vječne vode. Kružnice se gaseće pretapaju; u miru je okrajka mutež ko ornament. Strahuju, a plešu; zatalasa briga se ko salo. Tko će reć? Mediji, dok bilježe realno, jer komercijalno; cakleću i glatku, misao o jednakosti, te, pasus do, goreću i nepridrživu, želju, o užitku; užitku u statusu. – Oni griješe… Jer ono, što bilo bi realno, oni označavaju ko prosječno… Ali realno, ono je naprijed, u žudnji… – … u slici.

Ivan osjeti se nedohvatno sam, ko što mašta da bi nosio se kralj; usamljen u sljepilu i premoren u samoći, i dođe mu da pita, da: UŠUTI!; no oni su jedino Jedno, i jedni od drugih tu neće odustati. Osjeti nedostajanje ko bol. Ko nedostajanje nemanoga sebe. Razumije ih; oni imaju se svi, jer pokret su ko što je i val. Žalošću grabi ko kutlačom u sliku: plešu. Jeka je njegove žalosti budna. Kome da kaže? Tko govori? Mediji, ali i fejsbuci, blogovi, tviteri; društvene mreže, glas bez gazde, ali nimalo drugačije, ali nimalo drugačije; zar javno jest jedino stvarno; zar jedino je ostvarujuće, zar toliko širom ima to da mu se prizna? Zar toliko lako ima da mu se poda, posljednja sloboda, javnome, zajednici, nikada oživljena jer svagda pokorena, posezanjem, i, po prihvaćanju zaboravljena ko mrska da bila je bolest, bol; nikada ostvariva jer uvjetovana – legitimacijom? Je li sloboda tek u doznavanju, da ona nemoguća je i da nje nema, ko ni Boga? Nego tek – grupe – da nema Jednoga? Da nema njega; te da misao kralja tek bljesak je do bljeska apstrakcije jezika proroštva te da prepoznavanje pravijega, put, ka njoj, misli vrjednijoj, kraljevskoj, mi morat ćemo prozreti mimo svjetla, u nje nadsvijetljenoj sjeni? Gdje li je kralj? Van magle je. Zamišlja mu muk; truljenje zdravlja. On mene ne vidi; isti sam, jer svi to žele biti. Puk pleše; kralj je nepotreban. Tko su siromasi? Informatički nepismeni. Zar loše može da bude vrijeme, u kojemu može od kulture da se živi toliko točno?

Redakciji je, njemu, Martušu, dopao već potrošen; još žilav, šutljiv, čupavo plav; s lica plavih očiju, dolje: analogni fotoaparat, gore: Panama šešir. Da ga prime; i primiše ga. I da ga uče; da mijenjaju svijet (mi); da zarone rukama u zlo, tu toplu, u vrelu, ključalu krv trujuću i divlju ko bezumlje; u divlje zlo, koje je životu, jer nepomirljivo, gotovo najodjeljivija suprotnost, divlja ko izdah; suprotnost trudu ko divljaštvo nepomičnome. A njega je, jeka ga je očekivanja, nad životom mu razgranata ko da je vječan, smrvila ga je, razbila ga je, i izmela ga ko što bi, a to kada bi se išao ženama opisivati, geomagnetska, solarna oluja Zemlju. Te drugarstvo je veselilo; veselilo je tješenje. Vrline ko nivo: oko stolova. Iz klubova, kazališta, sveučilišta; izložbe, eseji, tekstovi. Filmovi, književnost; kolumne, intervjui. Festivali. Drhtanja. Festivali. Pijanstva. Ples. Čekao je. Podupro. Jer ima li išta na svijetu krasnije nego je vojska; ko jedno, pod idejom ko pod krunom? Jer imaju! Ruke za sebe; glas, naposljetku. U grudima misao čistu ko bijelu pticu; u glavi srce ko marš udarajuće. Oni, najbolji od ljudi, jeziku najvičniji, čija empatija oplemenjena je literaturom, te liberalni, umjetnošću podojeni, uspavljivani znanjima i buđeni podatcima, oni, koji znaju, da ljubav je ljubav da je ljubav, i da najkrivlje je i bespovratno da je zlo, – oni imaju, – najbolji od ljudi, u najboljemu od vremena.

Opačinu, uništavanje, nazadovanje. Ko jeka prošle posijane smrti; udara o nju jeka, u buduće posijana života. Bilježe: strah. Opasnost. San. Okrepu plesa, otvorenja, integracije; epizodu panike pred ugrozom. Zagrljaj s openings, čekiranje i prozivka; hajfajvanje, diy style, prijetnja emigriranjem, festivalski logo; fašizam, paella, najbrži prst, inkluzija, šok nad debilom citat rodice (3) <3 seljakluk tahini *cooking with a cat ustašija, tjeskoba, global warming, ironija, binge watching, ljubav na plaži, ćuke i mačke, tabani u pijesku; ne mogu da izdrže tovar brige. Ne mogu da izdrže sliku brige. Ne mogu da pogode sliku straha. Ne mogu da njime preplaše; pa u nj pušu, rastegljivim obrazima. Pušu; opna se brige bistro ko zvono zveknuta javlja, brenči, tanja, drhtavija; prelamaju njome boje se ko sapunske. – Zašto se čini laž, da ljudi brinu o mrtvima koji tek imaju stradavati? Je li vrijeme u istini, megasićušno, u odlomku, vrijeme, koje je pobijeđeno, jer ga je masa potpune misli uhvatila ko zaustavljeno, obnovljivo, pa ju, istinu, tek spoznatu prihvaćamo ko da joj se vraćamo? – – – toči si, da ne izgleda glupav. – Što jede svjetlost? Ako ona jest dobrota, svjetlost. Jer pojašnjenje. Nada obliku. Što je utapa? Crna rupa. Crna ko moje plavo oko dok gleda ovoga ovdje prekoputa… Zašto se još uvijek nadam misli ko većoj od dijeljenja? – – – – – –

Ali misao osuđena je na glas; oko je jedino slobodno. Plešu, Roxy Music; on sjedi. Plešu; ježeć se razoružavajuće ko cvijetak u povjetarcu i obolijevaju, od ćućenja zla obolijevaju ko pluća od dima, gladi i zime; zlo se uz njih diže, u svojoj dizanoj slici visoko ko da zrije. Ali lažu!, na to će slika; slika ta je rjeđušna ko nenaseljiva i prostorna za zaokret plesača. – Radije bih vjerovao u Boga, nego u društvo, ono je prava, poštena zvijer. Pobrinut će se za sebe. Pogledaj ih, – a da obojica su gledali u jednu, u plešuće joj, – … da je društvu do klanja, ono bi klalo. Da mu je do zatiranja, do progona,… Do izgona, ono bi gorjelo. Da mu je do oslobođenja, ko što mu je bilo, ono bi ih puštalo da plešu i da plaču, ko što ih i pušta. – – Njihova se briga vidi – laž. U slici. Bol jest stvarna, neiživljena, i zamagljujuća je ko suza oku; i nema veze i s kime do, najdublje, i nepromjenjivo, njima zadanima samima. – I to je pravo bezvjerje… Bog, to je riječ… – Nije mi jasno koji kurac ljude ima bit briga kojega je netko drugi roda ili spola i kako će se nazivat i živjet, koga to i gdje ugrožava,… – Je, a meni nije jasno kak njima nije jasno da nemaju pravo drugima određivat kak će živjet, ako nikome ne štete ni ikaj. – – – razgovori oko stola. Oko razgovora ljudi; moče u nj prst dva. Razgovori ko oblaci, vjetrovi; tamniji, tmastiji, ovčice; lahorčići, proljetni rupci topline, zimski ošinuti, smrdljivi ljetni iz šutnje huk ko umide. Razgovori iz ustiju ko razbrojavanje. Briga: pogledi prkosa, rezignirana znanja; sati, tjelesa u prkosu plesa. Da lako se širi ko malograđanština; briga, građanstvom ko običaj; vibracija zla ko drndanje u promičuće pejzaže zagledanu putniku, nesmjerajuću iz komfora ko voženu vazalu. A da jesu vojska – ali u miru – jer njih vojska je odgojila; jer odgojili ih krvavi su uzori krvareći i mrtvi od borbe za san. U njima prisiljeno je pamćenje, borbi i žrtava; i sve to što tvrde, i jedino što tvrde, i sve to u što pokazuju, potvrditi može jedino rat. A Ivan, bezidejan, sam, jest njihov; a čiji li će biti, jer, tko bi mu dao danas kruha i igara no oni, kultura?

No ne može da se s njima miče, jer ipak, on nada se kralju… Bogu, Jednome, u vremenu, u galaksiji, uz Google. U veliku, većemu vremenu, velikih, vidljivih i dočekanih mijenjanja zajedničkih više no što ikada išta je bilo. Jer oni – mi – oni konačno su, konačno, aristokracija: ljepota u boli, ljepota u boli, ljepota u boli. – Ne viruješ im? – Ne, vjerujem pasivnima, jer leže smaknuti. A aktivni… – opet mot ka klizalištu stopala, klizištu guze ka guzi, – – Njihovi su mediji, novine, portali, komercijalna televizija; kazalište, film, književnost, industrija lajfstajla. EU fondovi. Stipendije, natječaji, platne kategorije. Reklamna i modna, marketing, nit banke ne mogu više da se prodaju bez čekićanja o toleranciji, solidarnosti,… A oni, lažu da plaču, dok vidi se da plešu. – A daj me nemoj da mu pušiš priče, stari… – Zašto će rat? Kultura kada postaje kurva. – Glup si, Ivane, – Uličarka. – – – Oni ne uspijevaju; jer tako što može, to uspjeti može samo jedan, zar ne? – – – Zar ne?  – – – Na prijetnje sam ja oguglao, ali toliku količinu gadosti nisam više mogao trpjeti… Uistinu… Pa sam na dvadesetičetiri sata ugasio profil, – – – jer, gledaj, u: položeni o mir ko obraz o naslon…  

– Da! Jer preče im je da im se vjeruje, da su uspješni i da se ostvaruju. Da! Imamo, zna se, imamo Dobro i imamo Zlo, koji poviješću se potežu ko da vuku konop. Ovo je sada mir. – – I zabrinut u miru ples; i Dobro će da povlači Zlo k liniji kritičnoj, jer pripalo je ono puku ko razasuta kesa dukata. Puk je glup i Dobro poglupljuje; Zlo će doći da ga iz glupljenja spasi. Šireće jednaki, dakle, sve su širi i sve plići, oni potežu konop i izvlače Zlo; u snazi su svojoj, i u moći, oslobodili se u osviještenoga najslobodnije; u iracionalno, u primitivno, u Boga-životinju: u dijete. I ne mogu da izdrže; ljudi ne mogu da to izdrže. No Frane o svome poslu; muzika naglo je pojačana, Last Nite, te par ih plešućih popizdi; dojke lete, muški s njima; ovdje, za stolom, Matija, zelena i (zastao je uz) Prelijepi o prosjacima i o InterRailu… Ivan ih mrzi, još sebi se čini manji i stisnutiji, u stolici… – To je biznis, osjećajnost… – Jesam… Znam… Mrzim ih, gade mi se… – – – i njih; oni plešu… Oni jesu na dlanu Dobra; i čime mu vraćaju: trženjem Zla. Jer što li više garantira šireću širinu duha do nezadovoljstvo: grašak princezi?

– Za što navijam, pa, za konačno uživljavanje u stvari,… U doživljaje oko stvari, u borbu stvarima, a ne oružjem, u rat stjecanjem, a ne oduzimanjem. Tako se i suprostavlja profesionalizaciji pokreta, ikojeg, jer stvari i ne mogu da dignu više no u maskotu. Što više ljudi neka ima što više stvari, malih stvari, malih stavova. Da se rasporede po njima, da se smire u njima, tu žrtve će bit samoubojice. Ideja nije kriva. Nikada nije i niti jedna. Pokret je nastao iz kretnje, jednoga, nekolicine, iz pokreta je nastao ruke, oka i jezika kralja, i ne to što je pokret, nego zato što je pokret, on ruši, svačiji, prostiji, pučki… Kapitalizam, konačno, on je u Stvari, a ne u čovjeku. Teže se je nadati, no lakše je zaboraviti, zaokupiti se. Leptiri su po cvjetovima, – – – jest; njima, rasplakanim plesačima, koji ideje ruše demokratizirajući ih u vrijednost ko razumljiviju, objašnjiviju te da posvud njima se, idejama, brljavi i da larmom ih se prlja, vidljivom i čujnom, i pješadijom bauljajućom da ih se skrnavi. U čemu li će završiti profesionalizacija draženja, profesija brige; etičke administracije, koja izlazi na teren? – A tko de facto čuva od rata? – ovo, što mu je u ruci; i neće nikada biti u njoj nož.

– Ali, kako li ga taj sere govnar. Aj pitaj ga, zašto te ne šalje da pišeš o, o kreditiranju BTR-a? O progonu neprofitnih? O sucima Ustavnog? Kamenskom? Nije, da to je binarno, jednostavno. Ali, razumljivo, njemu jesu prikaši kriminalci, žene kriminalaca, plaćenici kriminalaca i odvjetnici kriminalaca… – Jest, binarno je, idemo ka tim vremenima. Ujedinjavajuća vremena, da, objedinjavajuća… – Ivan poželi, da ga obrani; ali. Ne može. Kunčević jest kriminalac, ali, kako bi Martuš rekao, kriv je zato što vidi dalje od zakona i što je od njih brži… – Je li mu itko išta dokazao? – Jebiga, nije. Možda mu sad neš i dokažu, ipak ih je pobio od puta, – iz kruga u smijeh, umalo iskren i topao ko sjećanje na tugu; no i Frane, a i Petra; a i zelena grozeć se objavi: Ja to ne moram više slušati!, dižući se; netko im diže pepeljare i popijeno. Philippe stoji, na mili-čas bez ikoga oko, u skrolanje separiran; i, tek oborena oka, on, likom, pogledu je barbarina zaustavljajuć; zaustavljajuć barbarluku, pod lukovima obrva krilima trepavica koje skrile su crno, vlažno sjajenje nad jagodičnom kosti ko poljem ruža pod letom; on, ljepotom, zavist i pohlepu barbarina zvjezdanim čini vrelim sjajem svjetla s pomoću kojega vidimo u prošlost.

Gdje li je moje kraljevstvo, pita se Ivan; ponižen, pomican, pijan, ljepotom zaustavljene misli. Uzima dalje piti, traži po stolu i laća se rakije; lije niz grlo, u svoje ishodište, koncentričnim krugovima, u tijelo, u kraj predodžbe, u usta nade, ko Natalija, špajza činjenica… Što mu je činiti; što može činiti? Može li tražiti od zvijezde da ne peče? Može li popiti otkaz ko lijek duši? – – – Je, binarno je, jer svijet nam se zahvaća, jer se pojednostavljuje, globalizacijom, liberalizacijom ko sitom, svi mi izlazimo u susret daljinama koje nam se primiču, i želimo ih razumjeti što prije, razumjeti se, sumirati. Na što se podijeliti može ta sve i – jedna – i zasebna posebnost, ako ne na, ispočetka, na dvije – na opreke, dvije – na temeljna dva pola? – A čiji si ti sem kaj si mali od kužine? – Ničiji, ja sam zahvalan, jer imam dovoljno. Ljevica ili desnica. Jedni bi da obuzdavaju žudnju u čovjeku i da je razuzdavaju tržištem. Drugi bi da je razuzdavaju u čovjeku i da je tržišno obuzdavaju. Kako god, desničari, njih je prije zahvatilo, pali ih nemilosrdnost, oštrina u promjeni… I, naviknutiji su na suzdržavanje, pa mogu da potegnu za parama dugoročno… Ili, konzervativci i liberali, ekonomski, svjetonazorski, ili, koji god… Bit će, fašisti i ljevičari, na kraju, ko jednorozi i vrane, ništa više od toga… Jesam, da, ja sam za monarhiju, i želim da nas on pronađe…

– Traje, okupljanje ljudi. Izgleda ko izlet u stanu, radi tapeta, nogavice zafrkane oko koljena. Retro, naš, a la kasne sedamdesete, nema mobitela. Dan je. Toplo je. Normalna ekipa, thirty-something, srednjeklasni, ali ko mi, jesmo li mi tu jeka razvoja dakle, oko kojih se stvari usitno zbrajaju ili oduzimaju, ništa ključno, po sudbine fatalno. Nego mirniji su, zdraviji kulnes, ne toliko naporno željni spontanosti, ko mi. Nenalarfani, praktično odjeveni, a kreativno, ko fit klošari, i djeluju poletno, a ma ko da te bocka proljeće, hladnjikavost zamotana u veliku toplinu, svježa, mirisna i slaba. Ima i malene djece, i veće djece, i beba, njihove ih majke nanašaju i vesele se s njima za cinéma vérité. Gužva je, muving, jedu, pijuckaju vina, dime dok misle, izgleda to moćno, cigarete ko u sitnim popravcima oko njihovih lica, ima se za gricnut malih sendviča i srču se sokići, šarena pića za djecu. Glavni je lik opet ženska. Pratimo je, lunja u mnoštvu ko u polju visokih nasada, javlja se, druželjubiva je. Simpatična je, vrlo prirodna duša. Zove se Karen, tako je oslovljavaju. Brineta, ima cvike, slatka je u hudici i džinsu. Ljepuškasta, pomalo senzualna, ali niti to, jer se nosi pre leđero. Nema ni dz mistike, poze svjesnosti, preprijateljska je, ko neka teta. E, i svira im folk rock. Zemljanih su boja psihodelične tapete, prozori su francuski, lišće je vani zeleno i hvata svjetlo, ali i pada u svjetlu, jer ga ima puno, sunčanjenja po lišću. Ne vidiš nigdje lulu mira, ali vidiš puno privatne sreće. Ona, Karen, stoji, pije pivo, brblja s nekim žilavim, hipijem u finim dronjcima. Pričaju o ljetovanju, o azurnome moru, o mirisu borova na otoku sreće. On priča njoj o nudizmu, kampiranju s obitelji i džukelama,… Onda, ona dok čeka u redu za wc, sreće optimističnog čudaka i popriča s njime o literaturi, o filmovima, o literaturi na filmu, pa joj nailazi neka prisna i njih se dvije značajno smijulje jeduć banana-kremu iz iste šalice ko za kakao. Laganini. Djeca nisko u igri, ekipa se nad njima šumno njiše i tvori im sjene pričajuć o izletima, koncertima, ljubavi… I tako,… Karen, dok se tako muva, u hodniku nailazi na tu drugu žensku, koju zna, očito, jer joj se razveseli, zaustavlja se. Hodnik je tamniji, smeđ, kratak. Žarulje stropne, osvjetljenje flah, zid je ipak zid tu, fali snovita tapeta pošarana mreškom lišća natekla od svjetla. Ljudi prolaze, s tanjurićima, pićem po rukama i u priči, a njih se dvije grle, srdačno, pozdravljaju, cmaču se u obraz… Započnu, dok gurka ih se prolazeći, o proljetnim alergijama, o svemu pomalo, obje su vibrantne, a tu je i djevojčica, kćerkica te druge žene, koja je baš jako lijepa, ta žena, ta druga… Koja je zapravo jako lijepa, jako interesantna. Karen uzima malenu, preuzima ju iz naručja matere, u svoje naručje i šali se s njome, cima je, malena ćurliće najtanjim glasićem, majka se njezina smije. Ostajemo s njima. Nije više usput, ide kadar u njih dvije, uže, i, u korist te druge, dakle, ta druga, mater od male, ona je lijepa zastrašujuće. Na njoj smo, idemo joj bliže, faca joj je svjetsko čudo. Okej, na prvu bude, odakle to, onda ono, vau. Izoperirana, dakle ta klasa. Ona pari draga, sluša Karen, koja priča s klinkom, i gleda je, kaže nešto o maloj, ima ona puna, rujna, naotekla usta, nos, nosić, koji je, nestvarno je tanak, zavijen u vis. Koža joj je, zapeta je i čista toliko da je mutna, a sjaji. I jako je našminkana, sjene su po njoj namjerne. Cijela je u namazima i u bojama, kao neki planski razmještaj, sjene, mesni podmetači, pulpe pod očima, lice svježe ko iz hladnjače. I frizura je tip top, to je baš prava frizura, kose ima troduplo, i u skali boje, sjajna je i gusta joj je gavran-kosa nad čelom ko namašćenom uskršnjom pisanicom. Mala se koprca u rukama ove Karen, i izvija se dodirivati mater, ne može bez nje, a koja joj pak kosicu brižno popravlja, u finoj je haljini, uskoj, tamnocrvenoj. Sise su joj ubice, utrenirana je, čvrsta je i obla, tvrda je. I sva svjetluca, kosa, ruke, lice, vrat, okolo sisa, neki premaz ko auto lak, ili je to jednostavno takva, predivna koža, i ko da je, kada se miče, da koža je u milimetar namotana, oko kostura, po tim pupastim izbočinama, jastucima mesa, u kuglicama i kuglama koje ju napinju ko najfiniju plastiku. I zubi su joj ko izrezani i bijeli, svi su isti. Nestvarno! Inače, pale me takve, ali me nije pripremilo, ne, ma niti može. No, nije niti taj bitni tip zbivanja. Njih dvije, stoje i razgovaraju. Mala od te brutalne se između vrpolji, prtlja joj oko kose, vuče ju od iza uha i kosa ko da se umnožava sa svakim tim čupanjem u novi, sjajni, debeli, gusti uvojak. Poteže joj i lančić, nateže ga, pa ga pušta da joj padne među dopol gole sise, kuglaste, ulaštene, božićne kugle, biljarske kugle. A njih dvije, Karen i ova, pričaju o maloj, kako je pametnica mala, živa, bistra. A ljudi prolaze mimo njih i najednom se netko zaustavi i kaže toj pički, da je jako lijepa i jako privlačna. I ona kaže hvala, jao, baš vam hvala. Nazad u razgovor, no, najednom, ili, pomalo, kako god da ko prođe, kako god ko ima proći pored njih dvije, taj se zaustavlja i govori joj, da je jako lijepa, da, da je jako, jako lijepa. Ili da je dobra, da je draga i da je lijepa. I ona kaže hvala, pa hvala, smiješi im se. Njih su dvije zabavljene djevojčicom, u priči su, no prekida ih se, oprostite, ali ja vama moram reći, ja to vama moram reći. Vi ste boginja. Ona zahvaljuje, malo joj je i neugodno, no pristojno kaže oh, ah, dariva očima, osmijehom, a što da radi, ne može im olakšati. Taj prizor traje, pa se i uvodi neki red. Je li posrijedi ljubaznost, gostiju spram domaćice, e nije, jer stiže da prođe i prava, kako ispada, domaćica zabave, zastaje, pita ih, je li im sve štima, zabavljaju li se, a potom prima tu krasnu ženu za ruke i nježno joj i zadivljeno govori: kako si ti lijepa, zračiš tako moćno, sada, među nama, kako ti sjaji kosa pod ovim svjetlom, ma kako to, kako to! Ova kaže ah, nemojte, ajoj, i smijulji se, i Karen se smiješi, i njiše djevojčicu, mala se već koprca u zagrljaju, pa je ona zanjiše jače, razlijeva se djevojčičina crna, zlatna kosa i rašire se ručice u cik oduševljavanja, leti mala iz zagrljaja majčinim prijatnim mekim očima, zaljubljenome pogledu, nježnoj toploj ruci koja mekušnu joj pričeka kosicu u letu. Svatko, baš svatko od gostiju, tko prolazi, u prolazu se zaustavi. Svatko. Gotovo mehanički, ko da ih zaustavlja nevidljiva rampa, koju neće moći, smjeti prijeći ako se ne očituju, oni zaustave se, i govore toj lijepoj ženi, zaustave se i obrate joj se, da izgovore: o, kako si ti lijepa, blago ti se, ti si prva među nama, kako te je lijepo vidjeti, kako te je lijepo gledati, svi te muškarci žele, ti si tako uspješna i hrabra, pjesma ti je prva na top-listi, svi sada govore o tebi i gledaju te, svi žele čitati tvoje memoare, o koji li je to muškarac kojemu pripada tvoje srce. A scena, stan je maltene radnički i ljudi su normalni, ta lijepa žena i ova prva, Karen, obje vrlo opuštene. A ni prolazeći, izgovarači laudi, koji zastajkuju, i stanu, oni nisu izvještačeni, i nema im podteksta, ali njihove su te riječi stravične, ipak nije realno, to ponavljanje, i izjašnjavanje, to je red koji nije prirodan, koji je sablastan, a nije ni da kuže, da svi govore isto. Zašto? Ko neko samoprozivanje. Jezivo. Možda bi bilo manje jezivo da očitovatelji nisu svi tako nasmiješeni, kežual. Karen je i dalje hepi, šapuće klinki na uho, koja se dosađuje, smirila se je, šapuće joj: odrast ćeš u krasnu, prekrasnu djevojku, pravu malenu princezu. Klinka afektira, nije joj više zabavno, ali gledanja je i dalje maze, nježno, toplo, osmijesi su od samoga početka iskreni i spontani osmijesi toplih i pristupačnih ljudi. Karen vraća djevojčicu majci i pozdravlja se, ide dalje, oprostivši se i ona od njih dvije, nježno i mahne, ali nije joj ništa rekla, toj prelijepoj, nije joj rekla da je lijepa, nije, ili možda ipak je, na početku, možda još odmah isprve, kada su se u hodniku susrele.

– U jednoj se od soba spaja sa svojim momkom, poljube se i pomaze, te sjednu i, uz piće, krenu razgovarati. Ona mu počinje pričati o svome djetinjstvu, i tako kreće flashback. Ona je djevojčica, oko nje je njezina familija, ona je mrka i turobna, a svi je pokušavaju oraspoložiti, koji je tome razlog, umrli su joj baka i dida. Dan je, mutnjikav. Svi oni stoje na željezničkoj stanici i čekaju vlak, dan je siv i težak, beton je siv, suton mu ili zora daje malo plave boje, tu i tamo koja prizemnica ko da kleči. Ništa se ne objašnjava, zašto su i kako umrli, oboje. Ona je mala, oko nje su bijele, blijede, plavkaste ruke iz crnih rukava, crna, korotna roba. Ta je stanica na povišenju, na brijegu, na brdu, početku planine, s nje pogled je u ravnicu u kojoj miješa se svakovrsni život. U dolini stambeno je naselje ko početak i kraj grada, zgrade, lijepo naselje, naše naselje, za jednostavne, obiteljske ljude… U ravnini njezina pogleda, pogleda djevojčice, koja smrknuta i tužna stoji gledajuć u sve pod sobom, u ravnini joj vrh je zgrade, peterokatnice, jasno je se vidi, zgradu, i taj je peti kat njoj pred očima, u daljini ko vrh zdanja u sumaglici, što i jest… Familija se većinom bavi djevojčicom, koja je šutljiva i povučena, blago je nastoje oraspoložiti. U velikoj je tuzi njezino malo srce, mnogo ih joj prilazi, makar da joj ruku malo polože na tjeme… No ona non-stop gleda u tu njihovu zgradu,… Staje, na to jedno izbočenje čistine i promatra, gleda u prozore stana, gdje su živjeli pokojnici. Prozori su s obje strane zgrade na istome mjestu i kroz stan, kroz ta dva prozora bez zavjesa, bez roleta da se spuste, probija svjetlost… Jaka svjetlost ko jarki kvadrat nad ugašenim, potmulo sivim, naseljem iz sivila u sjenu… Zalazećeg sunca koje pada nisko, iza zgrade. Ona u to gleda, obamrla od straha i žalosti. Vlak kasni, familija se rasprši, ruke iz crnine oko nje se razrijede, nju preuzima stariji brat, mladić, i vodi je, odvodi je nešto dalje, prema stablima, da vidi te neke konje, govori joj o njima, tamo bi bili, morali bi biti, posjećivala ih je kao sasvim mala… Ona se razveseli, stišće mu ruku, gleda u stabla kako se razmiču, jer tamo su oni iza, da, sjeća ih se, iza oni bi toptali i rzali, veliki, golemi i moćni. No, eto, tamo ih više nema. Vidimo, nema im ni traga, pusto je i zaraslo, temelji su tračnica postavljeni. Vrate se nazad na stanicu, u kafić, na stanici, majka je djevojčice otišla u taj stan… Vratila se je tamo, po nešto, nešto, je li dokumente, nešto je zaboravila ponijeti… Mala je van sebe, trči do mjesta s kojega se najbolje vidi u stan, prozori, i gleda u majčinu siluetu: miče se… Crnu, ali i ko nepokretnu, pokreti su joj ubijeni jakošću svjetla. Svjetlo joj je sunčevo izgrizlo rubove siluete, žvače ih u gorenju svjetla… Sunce!, još je tamo, stoji, sija, ne pada, pali je, majčina silueta crni se ko ugljen, i mala teško diše, gotovo se od straha onesvijesti… Dotrče do nje, brat se spušta na koljena i grli je, svjetlost nadire, no guši se, prekriva je plavi oblak, blago plavo sivilo, plavi mir, opasnosti više nema, svjetlost je izbačena iz ove slike plavozelene, koja ipak ostaje svijetla. Među rukama, iz tupe crnine ko kraja prostoru, pojavljuju se i ruke majčine: tu je, spušta se na koljena, i ona, i grli je, i spajaju zagasite kose se i odjeća, i bijele se ručice obujmljene smire. Vrijeme prolazi. Sunce nikako da zađe, no dobro, to je djetinje sjećanje. Ono sija tamo ko ljutito na dnu zemlje. Djevojčica je sada malo bolje, zaboravila je na strah, ogledava se, traži zabavu. Vlak, međutim, ne dolazi. Familija, ljudi u crnom, oni su posvuda, po i oko stanice. Druže se, ili, preživaju uz piće, šute, šeću. Ona je sama, i ona šeće, vrti se oko pruge. Tamo sjedi na korijenju, panju, oko nje je šljunak, muk šume i cvrkut ptica ko iz bačve, a oko nje se vrzma neki dječak. Brbljaju o strašnim stvarima, plaše jedno drugo. Djevojčica mu priča o svojoj baki i o didu, i o tome da su umrli. Dječak je pita kako, kako, ona ne zna. On joj na to krene pripovijedati tu jednu legendu, krene je njome plašiti: kada, ah… Ako na taj i taj dan, u taj i taj sat, u suton, ako tada pokucaš na vrata mrtvima, oni će ti otvoriti. I ti ćeš ih moći pitati, sve, kako su umrli, i oni će ti odgovoriti. Vau!, u svoju je priču preuživljen, zagrcne se udišuć, ona ga sluša, mirna, ličeko joj čuva dva zamišljena oka, rumeni se u zelenu, vlažnu zagasitost, lisnatu svježinu, u hlad vodene tame, izrasle nad kamenjem, kraj prašine, kraj stare staze. Zajedno ustanove, izračunavši, da je taj dan danas, danas: djevojčica je opet pomalo plaha, gleda ga u čuđenju. I on nju: zatečeni su tom informacijom, osjećaju poriv za djelovanjem. On joj se ponudi da je otprati do tamo, ona pristaje. Ustaju i upute se… U naseljeni dio, sivom stazom, u dio raspuštene dnevne svjetlosti, naopake svjetlosti, poremećene, dnevne te svjetlosti zaostala sutona, zastala, koji se ne miče, svjetlo stoji kao zapelo, ko pričvršćeno dolje pri kraju i čeka na polazak, na odlazak. Ona je vrlo uplašena, on hoda metar iza nje. Stižu među zgrade, visoke, pitome. Brzo stižu, ali oni su mali, i njima je to veliki prijelaz, iz šume pred zidove, prozore i vrata ljudi. Dolaze do zgrade. Djevojčica stoji, dječak iza nje, ona gleda u ulazna vrata u zgradu, u haustor, portun. Sve je oko nje spokojno, predvečerje, i mir je proljeća pred spavanje u noći. Zvoni. Gleda u portafon, gleda u kvaku, čeka, ali i ne. Začuje se zvuk zujanja. Zvuk, provrti oštar, metalan, i za njim od unutra reska jeka. Ona prima kvaku, i pogura, otvara vrata i sebe u stepenište, u haustor, tu je puštena, i sada je već potpuno van sebe od straha i bulji obnevidjela u akustici praznine. U hladne i gole, lakirane zidove, u rukohvat, u stepenice, u domaće, u hladno i prazno, stoji i gleda i naglo uzmiče, te stane da prilazi da se ne sruši, i pusti se, da se ne sruši, istrči. Van. Pa trči, uf, za njom dječak, oboje vrište, ona vrišti i trči, i kroz trk se brz i iživljavajuć vrisak njihov prometne u smijeh. Ona smije se i trči i vrišti, trči, ona se vraća nazad svojoj familiji, ugledavši ih, i rasplače se. Oni je prime, maze po kosi, ljube, pa šeću s njom po stanici, okupljeni su, bave se njome. Ona se napaja njihovim rukama, nježnim glasovima, tapkanjem crnih im bluza i kaputa o svoje iscrpljeno malo tijelo. No ipak plače, umorno, potreseno, dirljivo. I, onda, kada zastanu, kada se i tamo zaustave, na onoj čistini, ona opet gleda. U stan, u prozore svojih pokojnika. Neutješno plače, zgrada stoji tamo, i stajat će tamo, a njih više neće biti.

Ušuti; nije ga ni slušalo. “Veliki umovi raspravljaju o idejama, a maleni o ljudima”. To ljubomora, štono mali nisu usamljeni; što se druže, spajaju i rastaju, diraju si međusobno tijela. Prispava mu se, da mu ne bi došlo žaliti; napisat će knjigu o sebi i svojemu jer je kakav treba da za to bude; do grla pun mržnje, patnje, posramljenosti i žudnje. Izvlači se noć jasneći konstrukcije i otkriva ih ko rasplesano, povijajuće, podatljivo kaosu; ne ko čelik. U drijemež se zamota pustivši mrak ko oseku da odnosi pridjeve, duž prohladne i ohlađene obale ostavivši čelik nadanja unazad ko crne kosti za meso. Oblik u prostoru, procjena u glibu; Martuš je pokretljiv, a debeo: izdržljivo, fleksibilno debeo, kao žele bombon! – – – Philippe,… Gdje je! Tamo daleko; nadvisuje. Crnji od prozora pod čijim zidom isplovljava zora. Do obe mu mirujuće ruke dvije djevojke, vrlo lijepe, mirne i mlade; jedna drugu ne zamjećuju. Lijevoj, sitnoj, u uskome, uške iz frčki u špic ko Petru Panu; desna, odjevena ko u krljušt, u svjetlosni mulj pada, plavome bijela ko Venecija. Toliko slična je priroda – u svjetlu i u zamračenju – ovoj ovdje ljudskoj. Za stolom grleć iz grla i stol ko prskalica; gori sporo, kratko, šumeće bukne i zamiriše stišavši; iz okupljenih zrači. Piju i psuju. Velibor mr. Worldwide o one on one s kitopsinom; hajlajt u Oslobu, hiljadu pesosa i na ovoliko! desetmetarsku kitopsinu! – – – Okačena je disko-kugla o strop; zavonja rigotina. Alternatifcima nadlaktice ko klofani tepisi. Ko vruća se opija noć masakrirana humorom, iskrenošću: jutros su prosvjedovali; nečija prava, nečija ostavka. Pa zaplešu, zabavljaju se… – Ja se ne zabavljam… – i gadi ih se, jer prezire štreberluk. No, – – kuda nakon vrline? Ugoda se slama tik do užitka, jer ne vraća. Ne daje liku klimaks, ne podižuć vrle, vrlina za njih ne zna i njih ne časti; ma niti samu sebe, ukratko: nema lovorika. A rekli su sve. Te prave su riječi, učene, pismeni su; velike su riječi, magija, sprema. Je li moguće – nitko? Daljina se, ne na njih, ne osvrće – ni na koga – jer je daljina. Slijede je ko depresija. Ugoda, neprepoznata, a prozreta, ipak se slama; i pati se, i ljuto pati, i prezire karizmu zla. – – – A tek biografija Torcha, urbanog nomada, koji će dom sviti na Filipinima. U Zambiji mu djetinjstvo ukralo je nasilje; adolescenciju teretnjak, koji ko ukleti Holandez ježđaše olovnim morima. A žene su i djevojke ko ostavljene, oko stola, neizdvojene i obezvoljene; neka bi pitala za ekosustav, da je li održiv; glas joj, muškadijske preskačuć ko žabica lopoče, ko meket je iz pritisnutosti, nejasnog iz gnjeva. Torch vadi džepni nožić da se u noći, ‘u noći punog Mjeseca i u mraku srca oceana’, razračuna s filipinskom bandom i okretnošću te fer plejem zadobiva njihovo povjerenje + bratimljenje krvlju iz dlana s Rockyjem, koji će mu nastaviti pomagati. Svajp, svajp. Torch se ceri u kameru; nema zube, ali je sretan. Svajp: Torch pije na plaži s bekpekerima. Svajp: potucanje plažom Alona nakon ronilačke ekspedicije vođene by an amazing man Torch. Svajp: čoporativno meditiranje u zoru. Fali mu Martuš. U razgovor bi se obrušio: al-Assad, Libija, Arapsko proljeće. Da brizga u uši vatru, pa da je gleda kako gori u djevojačkim očima ko u pećici.

Scroll to top