Što nikada nije bilo

… Pričao mi je priču, odakle mu; iz glave, a je li posađena u nju ili prepisana, je li važno, kada čuješ… Ne sjećam se početka; radi se o fantazijskome svijetu, o orcima, vilenjacima, patuljcima i takvim likovima, kakvi ljudi zapravo eugenički i jesu. Postoje izvanredni ljudi u tome svijetu, bolji ljudi; a to su anđeli. Postoje i demoni, također dometom izvanredni, ali falš. Vjerojatno oni bijahu i ponešto uzbudljivi, ko umjetnici našemu svijetu, nego: demona se preporuča izbjeći, jer su naporni i štetni, jer prirodan im je dar uznositi biće ili pojavu do vrhunaca samo zato, da bi je mogli uništiti, te da bi slamali u drugima srca, volju i nadu; da bi sijali strah ugroze. Ali, lako za zlo: anđeli su bića vrhunska. Dodatno obrazovani u instituciji, obučavani, jer oni su ujedno i vojska; na njih se općenito računa i u miru, i u ratu, jer u toj je priči riječ o utopijskome svijetu; oni su ponajbolji vojnici, jer su pravedni i hrabri; ratuju pošteno, ne van dogovora, ne spaljuju i ne ruše; pokoravaju neprijatelje ko ljeto sige, preobražavaju ih rehabilitacijom iz logike, uopće, ne može se govoriti da su ikada u krivu, kao što se ne može ni reći, da je ijedan neprijatelj anđela ikada bio u pravu. Vidiš, u utopiji je vojska i dalje aktivna, vidiš: zato i jest to društvo utopističko, koje je odgojilo ideal-tip ratnika: ono priznaje zlo i suprotstavlja mu se prirodno i spremno, a takvo što naše društvo savladati neće nikada, nego će na zlo vječno ići histerijom, kukanjem i osvetom. Imamo dakle instituciju za obuku anđela – za njihovo obučavanje i obrazovanje – no opet, može se za mjesto prijaviti i gnom, i patuljak, trol ili vila; za sve njih nađe se mjesto, i anđeli će ih sve prihvatiti; svima oni daju priliku i svima se raduju, svima pomažu. O čemu je priča; o tome, da je prijavit se u službu jedan dan njima stigao demon. Pravi pravcati demon, nije bilo sumnje: imao je roščiće nad sljepoočnicama, užegle crvene oči i ljuskastu zmijsku kožu. I što je htio, upravo: da postane vojnik anđeoske armije, te da mu anđeli budu drugovi i braća, da se uz njihova krepka tijela i mramorne duše bori za Dobro, za Pravdu; da se bori poglavito protiv vlastite vrste. Anđeli su ga smjesta prihvatili. Zašto? Zato što su anđeli. No u njihovu je božanstvenu mozgu ipak nešto puklo, ipak propustilo ko rupica na brani, i u njihove se zatim redove, u jedinicu kojoj je bio dodijeljen drug demon, uvuče slutnja ko vlaga u sobičak, i struna je lirske njihove duše napela se jedna tvrda među zvonkima.

… Oni jesu božanstvena bića. Njihova su čela bez bora zato što misao im je svaka glatko pala u um, njihova su tijela čista od sluzi, grčeva i ne izdaju, jer su palače. Drug demon nije takav; on je kvaran, on kvari u naravi i po naravi i tu se nema što za reći; on je lijen, strasti su mu niske; ne skriva da je ljubomoran, zataškava da je tuđ, hvata ga se u sitnim lažima, ljuti se bez da objasni, podlo inzistira na floskulama, vrijeđa se na disciplinu. Ne poznaje drugarstvo: imitira ga, anđele promatra te imitira njihove kretnje, što anđelima isprva stvaralo je neugodu; no dođoše zatim i do toga, da ga pohvale radi truda, zadivljeni upornošću kojom ćudljivi riđi demon ponavlja sebi neshvatljivo, a sve da bi ostao u obrani Dobra. Je li on među nama najizvrsniji, pitahu se pošteni anđeli, je li on koji ne zna i ne razumije, i koji jutrom ima da iznova zaboravlja i potire sve svoje najintimnije, nagone svoje i želje, je li on među nama upravo mjera junaštva? I tako se postavljahu pitanja, te anđeli iskusiše melankoliju; iskusiše oprez u jedinici, iskusiše grižnju savjesti, što na demona gledahu ko na sat koji otkucava do eksplozije; usprkos njegovoj volji ko plaštu nevidljivosti crvenim mu očima te drhtavim rukama pokvarenjaka. I sada, sva je priča u toj jedinici. U kojoj je drug demon; sva je oživljena i neizvjesna, a da se bliži dan borbe. Zaboravio sam, kako je do toga došlo. Bili su na terenu, bila je borba, a da je već ranije demon bio uradio sranje, slagao; da je unazadio operaciju, da se je raspadao ko što bi se raspadala žrtva potisnutih trauma. Anđeli tu podnašahu teret kakav im je bio neobičan za podnošenje: trpljahu uistinu bez nade, jer se nadahu slučajnosti; toplome danu, koji oporavit bi mogao zloguke nakostriješene roščiće. Držahu se skupa u inscenaciji bratstva, dok tajahu demonu pakt o postupanju u slučaju njegova divljanja. Jedan je anđeo zadaću shvatio ko da ga ona osobno pozva, te je posebno tome pristupao, gotovo s notom mračne strasti ko da mu je kakav predak bio đavlije krvi. Upravo je toga naposljetku demon ovlastio, da se za Sotonina njega pobrine, te da mu muke bez tuge prikrati, ako bi muka mu krenula da šiklja podvojenošću te razdvaja u borbi bratstvo.

… Anđeli su znali, da se ovlaštenome među njima zatamnjuje pogled. Da mu oči više ne bijahu modre kao prozor, već sjenovite ko šumsko korijenje i tako mu u dušu urasle. Ostali se zainteresiraše za slučaj, te i jednome i drugome pomagahu: i anđelu u dodatnoj pripomoći, i drugu demonu u nastojanju, da iz zemljana srca porodi zlato. Zavede ih kreativnost nošenja sa živom laži. Dođe i do prve borbe. Naravno: demon je podbacio. Čim mu oko zahvati najzad crveno drugo, on prereže svojima suborcima pojaseve da mačevi im spadnu na tlo i klisne u gusto zlomislećih. Jedva izvukoše glavu, no pobijediše; zato što su anđeli, a što znači biti anđeo, tome je prvi put posvjedočio poniženi demon. Vratio im se četveronoške: oni ga izrugaše, pa zagrliše. I drugi je put zakazao. Pobježe i rasplače se iza limene bačve. Pred starješinama, on pokuša svaliti krivnju na jednoga od drugova – a pažljivi mu prozvani ne da nije zamjerio, nego je priču o bijegu dočarao toliko u slabosti grijeha i njezinu jačanju u krizi točno, da je i samoga demona očaralo u zbita mu bezdušna prsa prelijevanje milosti ko rajske topline, koja otvara, koja krijepi.

… Jedinica njihova posta posebna; posta zanimljivo jaka, posta inspirativna, posta atraktivna; anđeli očiju koje su sve tamnije, i perutavije kože, koja je zaboravljena pucala, i koji govorahu sumnjive riječi otajstvena saznanja, koji govorahu tiše i sjetnijim glasom – a anđeli ne poznaju sjete – i koji se izražavahu u poeziji, a da je poezija – a ne razum – u njihovu ukletu drugu opružala mir ko čistu plahtu opranu vjetru. No demon je u svojim nervoznim i praznim prstima ipak nosio sat koji otkucava ka zlu, te je htio samo se nadati, da će do toga časa uspjeti učiniti dovoljno. Ne za Dobro, nego za drugove. Upoznavajući se s najanđeoskijim u anđelima, koje je sve jače i jače sjajilo magljenjem njihovih krasnih očiju, i u njemu je jače i svjetlije sijala želja da stane uz Dobro; žudnja da ga takne spoznajom, ljubav da ga nađe u sebi. Je li jedinica njihova pala u rezultatima, jesu li druge, stopostotno anđeoske prestizale njihovu jedinicu u koristi društvu? Već im se i orci pomalo rugahu, a ni vile više ne ćutjehu čistoću njihova dlana. Mi tebe već oplakujemo, kaza odgovorni anđeo svome sotonskome pobratimu, a ovome to bi nešto najljepše što je čuo za uska svoga života. No ipak ne uzmogne postati bolji. A zašto: zato što je demon. I što je priroda njegova obratna i rađanju komplementarna. I svo je to vrijeme on drugove potkradao, a drugovi se pravljahu da ne znaju, jer o stvarima ionako znaju, da su stvari; on je drugove lagao, a drugovi mu laži slušahu s interesom, jer iz poznavanja ga u mekoći mogahu jasno čuti i u misli i u namjeri; on je drugovima čak i podmetao, a drugovi to prekoračivahu, prekoračivahu podmetanja ko da su krilati, jer istini i dobru na putu ne može da stoji ništa. No za jedne je posebno opasne bitke, osjetivši s koliko ga gušta lemaju i pljuju njegovi rogati vrsnici, demon istinski i potpuno podemonio te stao da uništava i razara i kolje koga stigne, i anđeli se tu zaustave u greški; u greški se zbune, dok prisustvovahu vatri u obručima koja siječe trupla pobunjenika i lopova, komadanju njihovih udova zubima ko u tigra, zavijanju iz grla koje dimilo bi se crno da zvuku je dana slika. Zaklao bi i civila da ga nokautom u san ne posla jedan od drugova, dok ostali zaštitiše uspaničeno mnoštvo. Ne možeš dalje s nama!; takva mu je sudbina bila izglasana, jer previše je učinio nesuvisle štete, jer zbunio je puk dok glave je satirao stojeći uz bok nepogrešivima.

… I ranije su izbacivali demone iz službe, kako se demoni nastojahu ubaciti i potpaljivati nevolje iz zabave; oni bi izdali se brzo, jer bi im brzo i dosadilo. No, po otpuštanju je iz službe ovoga demona u njihovim mudrim, premudrim anđeoskim osjećajima titrao zastoj ispravna činjenja. A onaj, za demona odgovoran, podnio je to osobito teško: udaljeni mu je drug za pakiranja, dok je potiho cvilio i skrivećki milovao svoj vojni ormarić, djelovao silno u suzama izgubljen i nevin, te je stamena i rastužena anđela za grlo stisla mučnina; potopilo ga je zatamnjenje, i za tren ga izbacilo u međuprostor; u kojemu pravda griješi, u kojemu milost griješi, u kojemu je greška ljubav, u kojemu je greška odbacivanje; ukratko, u kojemu on nije anđeo – ali mu ni drug nije demon. No, vrijeme se je nastavilo okretati, nove se bitke vođahu i jedinica bez demona stade da jača iznova, pročišćena i jasnija u svrsi. I kraj pitanju, ta što se je moglo učiniti?, pomogne jedinici da se oporavi od paklene turbulencije; odista, što? Čekić udari pečat i o tome se priča sve manje. Oči im se svima vrate u modru i bistru prozirnost, svima, do jednome; te su oči gledale u budućnost, jer su znale da će ga ponovno sresti. Pamtio je, kako mu je govorio sin đavla: ja se pokoravam grijehu, pred nagonom se spuštam na koljena i dopuštam mu da me prožima. Ne propitujem njegovu silu, već je slijedim; ne poznajem odanost, ne razumijem povjerenje, nejasno mi je strpljenje; istina me ne oduševljava jer ne postoji. S vama sam jer vas imitiram, i što vas više pratim, to vas više mrzim, a što vas više mrzim, to vas više trebam. Zašto mi vjeruješ? Možda se u borbi okrenem k tebi i zarijem ti nož u prsa. Zašto se trudiš? Ta vidi mi oči! Kako vidim Dobro, a kako Zlo – kao biće bez čula; što je za mene dobro, ugodno je meni, što je po mene zlo, tu zaboli me želudac i glava. Od tebe sam toliko gluplji, a vazda korak ispred. O meni ne znaš ništa, jer sam ti se izmislio. Ja ne postojim, jer mene piše život. Rob sam slobode. Zašto si me prihvatio? – A dobri mu anđeo na to nije odgovorio nego smiješeć se ko zatečen, jer nije znao da se hvali iskrenome.

… Htio je što nije i što ne može: zašto je to htio? Odakle u demonu namjesto duše luč koja smeta i koja ga namješta u njemu nejasno, da mu jedino bude pravo? Na tome bi mu zavidio, na mučeništvu koje podnosi, no to bi značilo i da u anđeoskome redu množi se demonsko ega, kakvo ne može da živi, dok iz svijeta ne iskamči potvrdu. I s tim pitanjima i uz takve misli, koje vjerno bijahu pratile izgubljeno zlo, u dotična se anđela oči ostave mutnima, što ga u posljedici uspori i oslabi, te ga, nekoć izvrsnog, prvog, vrati na začelje jedinice ko oštećenika, ko bolesnika: i s time bijaše jasno da se s demonima ne valja petljati, i da demonsko naprosto i jasno nije i ne može nikada i ni za koga donijeti ništa dobro ili u dobrome svršiti.

… Desilo se dakako sljedeće: iz bitke u bitku, jedinica je strepila od susreta s donedavnim drugom; preko nišana. Odbaciše ga, i njihova je ljubaznost tada bila nakaradna, a njegov je gnjev bio eho svjetske kobi. Svjetska je kob vrlo živa te dovede u času do velike bitke, koja se činjaše puku najvećom, jer prizvala je najveću obranu, kakva je do najmoćnijega napada dovela: redovi krasnih bića pozlaćenih obraza nad štitovima od dijamanata, u kojih ne bijaše ni sumnje ni straha, već jedino misao o milosti spram poraženih, te nasuprot njima, crvuljci bjesova, crnoprašni demoni koji kašlju mržnju, i koji na glatko zlato idu zubima, noževima, iz trbuha. Bitka započne; i po prvi put, činilo se puku, bijaše neizvjesna, jer anđeli su gubili na snazi: onesposobljivali bi demone i prikliještili ih štitovima, a potom bi im dlanove polagali na bljucajuća tijela i šaputali im na migajuće uši – što li im to šaputahu? Bog zna što! – demoni bi se umirili i zaspali, te bi ih anđeli ostavljali tako i kretali da obaraju dalje. I dalje. I dalje. Na svakome već bilo je po nekoliko demona, koji bi ga grizli, i svaki već bio je anđeo blijed i slab dok držao bi pod sobom iskežena nesrećnika. A bijahu tu i divlji orci, koji su im ubadali tetive bodežima, potom vile, koje su im pljuvale u lice dok im se ono ne bi zatvorilo vilinskom slinom ko kukuljicom. Puk je stajao postrance i bio najviše što može biti: zgranut, jer njihovi su svijetli ratnici, njihovi su visoki i moćni junaci čiju ljubaznu ljubav tama ne može okružiti, posrtali i dah gubili pod teretom množenja napasnika. Anđeoska snaga jest beskrajna koliko i njihova dobrota, ali njihova je vjera ona od razuma, a razum se slama pred neprobojnim Zla. – Moja vjera nije slijepa – prizna onomad onaj anđeo demonu, pobratimu – ali je zato ono u što vjerujem, Dobro, samo sebi voljno iskopalo oči. – I tako se anđeoska vojska sagibaše i uspravljaše, i rukom i nogama sa sebe pijavice smicaše, dok je drugom držala štit, pod kojim siktahu siline tuđe istine.

… Mutnooki anđeo bio je i ušao u borbu dakle slab, i već je pri početku pao i posrtao, a po njemu se umnažahu odista šarene prikaze koje ga maltretirahu noževima, vriskom i oštrom žicom kojom vezivahu mu udove; demon od ispod štita vraćao mu je ruganje i ismijavao mlitavost njegova stiska. Mutne mu oči u sve to gledahu iz misli, koja ostala je odana sjećanju na prijateljstvo različitih: što li se može učiniti? Što li se može učiniti? … Utapahu ga ljute male ručice; gnjevne male nožice; krvave sline od ugriza. Uto zbaci demon sa se štit i uspije preokrenuti nježna gorostasa, te ga čitavog pokrije marva; da s njega izglođu meso, koje im priječilo je slobodu. Anđeli umiru mirni, jer život su vodili svrhovit; ovaj se čak i nasmija, jer sjeti se pouke druga demona, da kraj je svakome dobru: zakon velikih brojeva. No ista ona sila, koja rodila je Zlo Dobru, a koja plakala bi nad tijelom ratnika, ni daha ne pusti palome junaku kojeg najednom obasja vatra, sa svoda gromka i poniruća k njemu, žderanom napastima. – Ovo je moj kraj, ovo je moj čin – polusvjestan anđeo pozna ovaj glas – ovo je moj jedini čin, moje jedino djelo – to šapne mu drug nadvit nad štit. I razbaca gnjide ko najljući lav, i odron se zala iz njegove rike stropošta u gazivo inje. Raskol je u zlu početak kraja, jer pada u ponor na koncu kojeg ne čeka ga ništa. Vidjevši vlastitoga, kako natkriljuje tuđe tijelo, tijelo neprijatelja, a znajuć, da čin takav jest za njega, demona, sigurna smrt, ko što bi i za zdrava čovjeka bila da ludilo ga baci pod vlak, uništavatelji stanu, i u naletu se smrznu, jer posvjedočiše zakonu jednoga. Slika čiste preobrazbe, sjajnija od najsjajnije zvijezde, zaustavi ih spalivši u njima motiv, te se kao more, koje se miri, pod sve tišim nebom, koje se čisti, bitka preokrene u korist onih, koji umalo padoše u dubokoj rani umora. I tako se demon žrtvova za anđela, a da je bio demon i u času svoje žrtve. Koju, umiruć, nije smatrao žrtvom; nego najljepšom, najčišćom akcijom. Đavolja su tijela ljušture, i svaki je osjećaj u ljušturi demonskoj uteg razbijač; tjelešce mu klone, a crvene se oči zaružičaste od otrovne sluzi, koja napuštala ga je iznoseći život. Izdati svu svoju povijest radi slutnje; anđeo se pridiže da dokrajči govnare koji svakako krenuše da izdajicu prepolove; riješivši ih, on uzme načeta druga, koji ostade tek sićušni trusni oblik s tri mičuća otvora, stavi ga na prsa i bitku dovrši, okružen formacijom anđela nikada jačih, nikada ljepših, jer suzama im se očišćena lica pogubljenim neprijateljima ukazivahu ko himna pobjede. Zlo je popustilo Dobru, jer ne umije da proizvede takvu snagu. Demoni se i zlomisleći smiriše, pritajiše se o tlu, da zaspu, sve jedno drugome tajno motajuć: vratit će se jači. Anđeli odložiše štitove, te se spustiše na tlo; gledahu u nijemo nebo. Najtužniji među njima osta da na dlanu drži par koščica i maleni otvor, koji gaseći se zboraše: tu je moj kraj, a vi trajete i dalje. Vi ste pobijedili, jer trajete i tamo gdje se ja završavam. Umirem sretan, jer znam zašto je Dobro vječno.

Scroll to top