iz: Zoran Ferić, ‘Na osami blizu mora’
Iz ovoga kratkog pasusa možemo vidjeti kako hrvatski intelektualac, možda i umjetnik, a sigurno i ljevičar, vidi polemiku: dakle, prvo spominje da je čitanje prošlo izvrsno, jer nije bilo zaoštrenih polemika, kao da volontira po dječjim bolnicama i staračkim domovima pa treba izbjeći sve vrste naprezanja. Zatim, malo dalje, objašnjava nekoj malograđanskoj djevojci da je počinila temeljni grijeh, te zamijenila glavnog lika s autorom knjige. To je uistinu grijeh i čovjek može pomisliti da je autor na dobrome misaonom putu, ali malo dalje svjedočimo kako on opisuje polemičnost vlastite knjige. Htio je napisati polemičnu knjigu, tj. knjigu koja polemizira, a koja bi pokazala kako je Crkva u Hrvatskoj preuzela ulogu Partije i usuđuje se propisivati sve aspekte života. Ako knjiga polemizira, znači da suprotstavlja mišljenja, a ne da pokazuje jedno koje se zgraža nad drskošću druge strane što se nešto usuđuje raditi. Da se ne zbuni zatrovani hrvatski um, ovdje uopće nije pitanje ispravnosti njegovog stava prema Crkvi, ovdje je pitanje njegovog razumijevanja polemike, a koje se da preslikati na cijelu društvenu scenu ove države. Posebno tu valja prozivati tkz. lijeve intelektualce, jer su njima puna usta polemike, i to dvije, one koju valja izbjeći, te one kojom se ukazuje na neki problem i samim time vlastiti status u društvu. Da zaključimo, hrvatski je intelektualac iz pojma polemike izbio floru i faunu različitih mišljenja, te je ostavio samo jedno, ono nepoželjno u zaoštrenoj polemici, te vlastito u vlastitoj polemičnosti, pa je tako polemika postala sinonim mišljenju, ali kada se mišljenje liši suživota u flori i fauni onih suprotstavljenih, ono postaje biljka u vrtu, ilitiga stav. Hrvatski intelektualac ne polemizira, jer nema mišljenja o temama, samo stavove.
