Na ovo se odlično nadovezuje pitanje položaja žene u društvu. U romanu me posebno oduševio položaj žene u San Ireneu. Ondje postoje mnoge male radnje koje vode žene, a njihovo radno vrijeme prilagođeno je ritmu obitelji. U njemu čak, na čuđenje gđice Prim, postoji Feministička liga.
Rekla bih da naše društvo ne cijeni ženu. Izbacuje je iz kuće, gura je na posao koji dolazi na prvo mjesto. Taj posao ženu ne ostvaruje nego je daleko više iscrpljuje. Čini mi se da na taj način ne gradimo nego upropaštavamo društvo. Kako Vi gledate na položaj žene? O kakvom feminizmu govorite u romanu?
(…)
Feminizam kreće od pogrešne premise da su muškarci i žene jednaki, što je apsurd, jer, srećom, ne samo da nisu jednaki, već se nadopunjuju. Feminizam je stvorio ideju ideala žene, koji je u suštini nemoguć. Mnoge su žene rastrgane između želje da se brinu o svojoj obitelji i gotovo obvezne potrebe za poslovnim uspjehom. To je prvenstveno muški model i ne funkcionira dobro kod žena. Mislim da smo svi vidjeli majke s malom djecom, naše kolegice s posla, koje su pod velikim stresom jer su prisiljene na tu pomalo shizofrenu situaciju. S jedne strane osjećaju da se ne daju dovoljno na poslu jer se moraju brinuti o svojoj djeci, a pritom zbog posla ne posvećuju dovoljno vremena svojoj djeci. Zato velim da feminizam funkcionira na papiru, ali je u stvarnom životu to u dubini pogubna ideologija koja ide protiv žene. Velik broj žena u poslovnom svijetu osjeća da ne stiže ni na jednu od te dvije strane.
Chesterton ima jednu urnebesnu izjavu, kaže da je tisuću žena izašlo na ulicu kako bi uzvikivale „Ne želimo da nam diktirate“ i istovremeno su se pretvorile u daktilografkinje. Mislim da postoji golem pritisak na ženu da prihvati ovaj navodno idealan model koji nije stvaran i žene koje odaberu drugi put se kritizira i pritišće.
Stanovnice San Irenea su feministice u smislu da vjeruju da žene moraju moći tražiti, moći birati i moći brinuti se o svojim obiteljima, barem nekoliko godina, a da ih se ne obvezuje da prihvate taj muški model. Ono što je tu zanimljivo jest to da je takav stav politički nekorektan.
Mnoge mi žene pišu da je ovo istina i da postoji problem nerealnog i destruktivnog modela žene. Feminizam ignorira i napada nešto što je temeljno u ženi i što, osim toga, ima veću vrijednost negoli bilo koji poslovni projekt. Sposobnost dati život. Odgajati ljudsko biće, stvorenje, dijete. To je najveće i najvažnije što može učiniti u životu. Živimo u svijetu u kojem se smatra da se žena ne ostvaruje ako se brine o onima koje voli, ali se naprotiv profesionalno ostvaruje radeći za drugog muškarca, šefa, koji je najčešće upravo to – muškarac, jer tako to obično biva u profesionalnoj karijeri u kojoj je savršeno zamjenjiva. Ako neka odvjetnica ili liječnica da otkaz i na njezino mjesto dođe druga odvjetnica ili liječnica, obavljat će njezin posao potpuno isto. Majka je nezamjenjiva. Djetetu nije isto ova ili ona majka.
Možda bismo mogli reći da je žena jedino slobodna u svojoj obitelji?
Kao prvo, mislim da je sloboda potpuno sjedinjena s ljubavlju, tako da bih u tom smislu rekla da jest, sa svim nijansama koje nedostaju jer ima i ovakvih i onakvih obitelji, ali obiteljski odnosi i odnosi ljubavi, napose između muža i žene, mjesto su gdje svi imamo najveću slobodu.
Moram ponoviti: žena ima zadivljujuću privilegiju koju mislim da često zaboravljamo. Privilegiju majčinstva i mogućnosti dati život i odgajati, a koja je često obescijenjena. Postoje prilično komplicirane situacije, primjerice, obitelji u kojima, ako oba supružnika ne rade, nema dovoljno novca za tekuće troškove domaćinstva, ali čini mi se da bismo činjenicu da neka žena mora ostavljati svoju malu djecu i ići raditi izvan kuće trebali gledati kao nužno zlo. Odlaziti raditi izvan kuće može biti nužno, ali niti oslobađa niti je bolje, kako ni za nju tako ni za njezinu obitelj.
(…)
Natalia Sanmartin Fenollera, autorica bestselera ‘Buđenje gospođice Prim’, za Žena Vrsna i Bitno.net//01. 06. 2018.
