– Samo jedan –

– 3. –

 

 

Sve za što se je borio: da može nastaviti vjerovati; za vrijeme, koje bijaše za njim, i koje postavljalo mu je pitanja. Ako odgovorio bi pogrešno; ono bi umrlo. A pošto sve postoji, i pošto ništa nije nestvarno, bijaše mu duši crno znati, da u moći je, da ga usmrti. A da ono oplahuje njegov duh; ukratko njega, osovinu mu ko kršni slap stijenje što u tresku propada u rijeku, debelu, sabranu, koja ide k moru da u njemu se razgrne ko duh što bi imao uz vrijeme pristati. Učini se sebi malen, a znao je, da je sam; on i vrijeme, koje je prošlo; ono je postojalo, i on je nosio ga sa sobom u zavežljaju ko što nosio bi potomka, jer morao je da ga othrani, pa da ono se samo, iz nahođenja, u pravu, u budućnost raspusti ko u slobodu.

On bijaše miješane krvi, roda u korist svijetlih, no i tamu je u sebi ćutio dično, tim više što bio je mlad i htio je da privlači. Napol anđeo, napol vrag; kako se to već dogodi kada u ljubavi stope se prosjeci par excellence, te njihovo pitanje o svijetu ostaje, samoobnovljivo i vječno, djetetu im, da njime se obrće izučivši ponavljanje ko beskraj ni točke ni pravca, već tamne tvari ko ljepenke mirovanja. Njemu je ime bilo Martin, te je odlučio biti vremenu odgovoran skrbnik, jer ono mu ispade slabo, krhko; bijaše sporo, ne uspje hvatati, bijaše plačljivo i teško je gutalo. Martin je znao da, za takvo što spasiti, ima da bude ništa manje od junaka, i s tom je vjerom pristupao povazdan svemu. No to bila je živa muka. Jer živio je u svijetu svega, u kojemu postojalo je sve; i sve je to u svijetu sudjelovalo, i sve je htjelo da uređuje, da se otkriva, i sve je to nadalo se svojemu glasu i u glasa se je jeki provjetravalo. I makar je svijet odjekivao ko lunapark te bi vrtoglavce uticao u osamu soba ko jednobojnih samica, po većinu ostao je moguć; ljudi se rađahu sinesteti, prenaobličiše se u rasnije do rase ukinuća, i svijetlije, i više, i modrije, i kraće; došlo je bilo i do povrataka plemena, i svako se trudilo je užgati trgove naseobina ko slavljeničke krijesove svoje bitne, osobite biti. Martin nosio je o leđima zavežljaj i u njemu vrijeme, koje bi spavalo ko bolesnik, te je lutao naokolo trudeći se da ne pati poradi količina, kojima neće se stići posvetiti. Zadržavao bi se oko trgova, da gleda stilove i sluša debate. A što je htio? Da vrijeme se u krpi promeškolji; da i ono se mrdne da iz nje poviri, i da pogleda svojim očima, jer zbiva se što razumije, i jer hoće da ide ka tome, što mu je blisko, i što će ga prihvatiti ko ruka ruku.

Toga jutra bijaše proljeće i ljeto ga odozgo pritiskaše. Trg bio je velik, napučen; imalo je što da se dogodi. Počelo je. Pleme žena, ratnica, zvano basje, stade prevladavati; sve više je irokezica roza, zelene i crvene boje uzelo masu razvrstavati ko ovčar stado. Martin se obraduje debati; u svijetu svega ratovi vođahu se prigovaranjem, kreativnim ispovijedanjem te smotrama ljutnje. Pa dobro; negdje se vođahu i pravi ratovi, tamo gdje morahu, ko što i magma od ispod morade vani; u kojima poklaše pravi se vratovi; no svijet je svega svima atribute dijelio demokratično. Taj je drugi svijet, pod-svijet, onaj krvi i mesa, iživljavanja i idiotluka, svijetu svega ležao pod nogama, jer ne imaše oruđa do oružja, a tako se, zna se, živi izumrijeti; svijet ga je svega kulturom nadvladavao gradeć se u njem ko ogledalo u blatu. Martin je dakle mogao da luta. I vrat mu okretao je glavu siguran; no da sukobu kraja nema ni u smrti, jer iza nje smišljajuć ostajat će život, o rame ga je sjećalo usijecanje. A toga jutra glasovi cvatijahu ko ponajljepše cvijeće, i kose basji poukrašavaše graju napetim šarenjenjem. One bijahu ugledne i bodrene, novačilo ih se je mnogo; i što ih je više bilo, to ih je više biti trebalo. Njihov je glas bio osoban i strastven, lice blijedo ko od krvi iscijeđeno za oskudijevajuće; njihove naravi i budne i simpatične. Za što one ratovahu: za jednako, svih. Koga: žena, svih. Kako: u svijetu svega bijaše važno se čuti. Zvuk odlamao bi se o oblike; tvorio mreže tišine. Boje bi stupale ko armije. U vrsti, tvorile bi dugu. Basje ratovat će vječno, nadao se je Martin; ako ikada pobijede, s ramena mu zrak će težinu zastrti ko zemlja grob. A toga jutra ljudi bijahu ko ptice, nikada lakši, nikada okretniji, nikada raspjevaniji. Te da ne nosahu terete prošloga ma rasprsli bi se u zvijezde!; a basje će službom tome, ko i tolika druga za čišćenje ovlaštena plemena, pomoći nagnute ko porodu primalje.

Oformiše ljudi krugove sjedenjem; pozamišljaše se nad presavitim nogama e da pluća bi olakšali za uzdah. O njihovu se dobru radi; o njihovoj težini ko nametniku ljetini. Svijet će svega njih redom sve izbaviti; ta ima li od toga krajnjega kraja? To svećenici svijeta svega; svećenice zlobnicima čegrtuše, a sestre surađujućima. Biti basja bijaše pitanje u čovjeku razumskoga zdravlja gotova za množenje. One iz dana u dan istjeravahu iz svega svjetskoga svo malo i veliko zlo, sve mutno i sve umazano, prosto, prljavo i krastavo. Iz dana u dan; pa slava im! Tako i u ovaj dan; i ovaj je dan čekao na pouku svoju; u svijetu svega svaki na svoju, a svaku za svega lakše. Titrave travke već bjehu o trgu najživlji zvuci i burkanja tek podnem osušena vlas. Martin je čekao. Jedna od basji izađe da zbori prva; mlada, kuštrava žena, krepko uspravna, u bubrenju laka ko kontemplacija. – Za vas, za sve nas! Koji patili ste, i pitali se, za sve vas; za druge, oštećene u svijetu boli, iz kojega izdiže se svijet ovaj, zajednički, naš ko zlato iz blata! Prozovimo grijeh, osudimo krivce; očistimo svijet od poruka koje daju se čuti da nepravdu šire, da razdvajaju, izdvajaju i ljude na podjele prisiljavaju, na razdjele u sebi, iz kojih istaču se potom bol! Tuga! Nesigurnost! Neugoda! – iz krugova udova uzdasi prhnu ko smočeni ptići. – Izborimo se, zajedno, svi, za sreću i za pravdu, ratujmo iz svega glasa za glas da zavijori svačiji, u svijetu svega razorimo okove, verige slobodi i duši, koja traži sreću, u tijelu, koje traži u bivanju slobodu! – mlada se basja o sunčanu pijesku osjećanju glasom davala ko Amazonka i okruzi se ljudski njoj podavahu ko kugle nizbrdici. – Za život malenih ko za zrcalo najjasnije! – onda utihne, te ispruživ ruku iz rukava ko lepeze otklopivu, i punačku i snažnu ko svijetli bijeli dan, ona pokaže o put maziv od vreline. Začuje roštanje iz dalja se ko čiji želudac. Konji; za njima škripa kola; a ona da kavez su od pruća. Jedna, onda druga; u prvome, neko je tijelo manje; u drugome, golema opasnost pod sedativima. Oko krugova ko po modnoj pisti; konji kasom, pruće cvileć. Prašina diže se do noseva i prstima ih ljudi poprekrivaše no vjeđe se ne sustegnu od širenja; cvilež se i cvrčci stapahu. A djeca se sva razrogače da doznaju s palčeva, i magleni se grm tu skrati njihovom vriskom. Djeca vriskahu, a i Martin do tada vidje: u kavezu je prvome na sud ispravnoga dovožena bila – Ljepotica.

On se prvo blesavo pita; ta zašto su ih rastavili? Odrastao je s njome ko s dragom. A da ona ljubavlju spasila je njega, Zvijer; prostodušje te rugobnost, ljubavlju. Zvijer, koja tu soptala je, u snu, zavaljena. Znao je i da oni – na svijet – došli su po peru Jeanne-Marie Leprince de Beaumont. A da sumnja se i da postojahu – ko mit – hiljadama već godina. No oni, u svijetu svega, u milosti nisu bili; jedino djece i priprostih. Odslužiše svoje i prijetilo ih se je ne izgnati, već odagnati; iz štovanja je njih izašlo mnogo zala, pogrešaka; mnogo je patnji izašlo za djevojke iz toga imaginarija, i svaka ta je patnja mnoge ruke imala da njihove bi svezala u bol, i svaka je ta patnja iz pod-svijeta izašla; svijeta mesa i krvi, koji gajio je Ljepoticu i njezinu Zvijer. I koji glibom je tinjao uspomoć nje; originalne, okrunjene, Prve; blaćenjem misli ko crnjenjem zrcala. A basje, one znaju: i za više, i za bolje. One pokušat će sada, u prosudbe smotri, na to upozoriti i mišlju i srcem. – Vrijeme je prošlo odavno; naučili smo toliko mnogo i mnogo tolikoga znanja! A žig da ostaje! – basja prišla je kavezu prvome. Martin primijeti za se, a i za vrijeme, koje već počme da iz zavežljaja grinta, da zarobljenica pojavom je s basje blagost okrenula ko stranicu novoj, te da je basja se u stavu zaoštrila ko željna olovčica, zarobljenicu dostojanstveno uputivši, da dostojanstveno se spusti sudu na oko.

Martin je ugleda, i uze ga nemir; bio je mlad i ljepotu je volio, a Ljepoticu volio je srcem koje raste. U svijetu svega, ona ipak je neobranjiva; pod-svijet pod njima klizio je ko crno sebi živo blato i nje će, uprkos djeci bez sjećanja, s njime konačno nestati. – Svi je znate. Tražena je i danas. O njoj se priča; priča se njezino. Za uzor je se bira vrline i ljepote. A kakva je ona? I čemu uči? – basja je znala da istinu zbori. – Danas, kada osnažujemo; ona uči pokoravanju. Iz slike u sliku, žrtvujuć se i trpeć; prima sve, a bez mišljenja; sve u banalnoj radosti, primitivna lika. Ljudi, razmislite; poznajete li stereotip izrazitiji, od nje više pozljeđujuć, od njega; od njihove storije, a da posrijedi duboko je intiman odnos dvaju bića, modalitet ljubavnoga, na čijemu primjeru odgajaju djeca se vrlijega svijeta? Nakon svega, što svijet je svega iza sebe u izborenome pohranio, mi i dalje moramo da gledamo za budućnost: nju i njega, te da najkrhkijima, u najkrhkiji čas tik do sna, podmećemo njihovu priču, narativ taj što razbolijeva? I sve da se oko nas mijenja, ko sami život koji se saznaje, a mi da za sobom njih dvoje teglimo, iz naraštaja u naraštaj, jedan te isti arhetip; istu tu staru kletvu vrline, te isti taj toksični, dotrajali, robovlasnički, submisivni, mizogini, odnos služavke i gospodara patetikom garniran ko hrskavo prase peršinom! I ono što je najgore: takve priče kraj ostaje, i uči se, sretan. Čemu se, time, uči dijete, djevojčica; čemu dječak? Da trpljenjem ljubav zaslužujete služeći ko pseto? Da mučenje podnašate ko što bi i dvorenje; dok vas se bode, udara, siluje; dok vama se trguje, i da sreća vam se smiluje u onome času, u kojemu vas vaš mučitelj poželi vidjeti ko treptaj više od gola i raskoljena mesa? Ili, da ljubavnome, vas, muškarce, mora djeva podučiti ko neonska svetica, a da prije lekcije njihove vi monstruozni ste i čuvstvo ne vidite no ko začudnu mimiku! Te, molim, da se i od djece još traži, da, dok o tebi slušaju – basja se okrene k drugome kavezu iz kojega disanje se lomilo ko šljunak – u odurnosti tvoje okrutnosti iznalaze minijature dražesne i ljupke!

Bijaše lijepa; ne više onako ko iz dječje želje. U haljini je blijedoplavoj i tanahnoj na mućenju sparine ko ružičasta. Oko nje pijesak blijedi i drijema o tlu ko oblak. Njezino je lice nad žirafa-vratom; bijelo ko da krv je prozirna i tanja od vode. A oči čas su tamne ko s prstena atmosfere, čas svijetle kao dno u mozaiku školjki, te u mijeni ko da odvođahu bljedilo u rumen, maslinu u badem, slabašno u sjenke; svo da upotpunjava njezino se ime. I velike, a stare; i jagodicama gurkane u košutinje. I nos je njezin milo malo zvono, a usnice ruse ko rez, ko pukle u izbojcima punoće. I bradavice su joj na dojci, vidi se, maleni šiljci i vodeno ružičaste. Basja joj se približi, uhvati je za ruku; trgne ko iz tisućljetna sna. – Ima li u njoj, ovoj, išta individualno? Realno; ljudski? – obrati se curici u prvome redu, koja krasotnom je pasla pale vilice. – Želiš li ti odrastati, a da ti ona nad identitetom sija ko giljotina? Ona, ocu pokorna, Bogu pokorna, Zvijeri pokorna? A kada ne učini, što mu obeća, sjetite se, taj jedini put, kada pokorila se nije, i kada nije u obećanju se izništila, da vratit će se njemu, da će mu se vratiti, ona po kašnjenju ga nađe skoro mrtvog te na prošnju pristane iz krivnje i iz straha! Pokorna ocu, pokorna Bogu, pokorna Zvijeri! Nestvarno dobra, nestvarno vrla! Ovo je njezina vrlina! – i pokaza basja curici kavez. – Ovo je njezin šuplji lik; za tvoju dušu, za široki tvoj duh! Dušebrižništvo, opresivno, snobizam finoće, mesijanski kompleks u liku snishodljive, i da, obavezno, najljepše! Opet proživljeno, bolno, nezaboravljeno, nametanje morala ko cipela od užarena željeza u kojima morala je do smrti u drugoj čijoj bajci plesati takozvana zlica, nemoralna, vještica, guja, taj Lucifer sami, u liku svojeglave, neposlušne žene! Pogledaj se! – to reče Ljepotici koja svejedno je gledala publiku ko iz sna, – Kuhani bakalar! Bez strasti, volje; bez glasa! Vidi ti se po nijemim prstima da proistekla si iz klike licemjernih goblenuša, koje otkrile bi križ kada noge bi odlučile prekrižiti! A pitaš li što za sestre si, u svjesni kip pretvorene, jer ne bijahu kao ti pokorive? Ljudi! – basja se okreće publici, – Ta tko se s njome može identificirati? Moram li reći, da po toj bi pripovijetki svi, mi svi, okamenili bi se ko sestre joj, nedovoljno dobre, jer oca ne htjedoše služiti budući da osta on bez posla, te jer nije im se dalo prenavljati ko ovoj ovdje, jer se ne moljahu dragome Bogu kada bi god im prepao se priglupi je dah! Zar da se ovo dijete – pokaza na curicu, ponosnu što opet biva izdvojenom – – odgaja, da se boji, da će zaslužiti biti kip na pragu sreće, ako odbije da služi, da se žrtvuje, da trpi, da prešućuje, da šuti, da šuti, i da trpi! Da se boji, i da pati, ako nije: najljepša poslušnica! – Što nudiš? – iz publike javi se kogod nestrpljiv. U svijetu svega vazda je netko nešto nudio, i basja se na to ne smete. Uz nju već postrojiše se suborkinje, u zelenim i plavim čarapama, u žutim hlačama te crvenim košuljama, pod ljubičastim obodima ili srebrenim cvijećem u kosama ko gnijezdima ideja. – Tražimo, da nju se s pozicije preusmjeri… – Ljepoticu, koja pred njima je stajala ko stalnija od optužbi, – Ne ko bolest, koja jest; ali da priča se njezina kulturom regulira. Ukoliko kazivana, da uči se te predaje jasno i objašnjena, razotkrivena; u beskarakternosti, diktaturi ljepotnoj, klasnoj privilegiji; u hipoteci patrijarhata, u prijetnji inherentnog, internaliziranog te neosviještenog šovinističkog odnosa društva prema djevojkama, ženama. No! Važno budi reć: mi nudimo bolju! Da je se potiče ko nas što se potiče, da je se ističe i njezina riječ da uvrštava se u nastavu te u društvo ko sjeme zdravlja! – i pokaže na od njih jednu; ona istupi. Ljepotici nalik, da, ali svježija, čila; prisutnija oka i nemirnih ruku. – Hajde, predstavi se ljudima. Pusti svoj glas u svijet svega ko pobjede golubicu. Ti spasi nas vrline; ti daj nama glas!

– Ja sam Junakinja. Nudim se, da društvo prisvješćujem. – započne djevojka, i nešto u njoj Martina smiri, jer nije udaralo o Ljepoticu ko što bi ljudsko, – Moja je priča nepatvorenija; ja sam zdravija i – okrene se potvrdu uzeti iz lanca basji jednakih i čvrstih ko paleta flomastera – šireći je, boljim ću ljudima rezultirati. Kao prvo, ja oca svojega ne zovem ‘tatice’. On mene je proćerdao na kartama. Ona je, – i pogleda je, od nje življa ko živi film od slike, – a to svi znate, žrtvovati se za očev propust uhvatila sretna u pokornosti. Ja nisam; bivajuć spram očevih svinjarija u komentaru ironična. A što me snađe; da otac me Zvijeri u kocki preda ko što bi stvar. I kada je molio me, da mu na tome oprostim, ja jesam to učinila; ali. Bijelu sam ružu, koju mi Zvijer je darovala po dolasku u njegov dom, o nju se ubovši, zakrvarila, i ocu je dala uoči rastanka, da pamti moj danak u krvi. I u dvoru Zvijeri, vidite, ja nastavih biti ponosna, reaktivna. A ne u vrlinu uvrnuta; u žrvanj ideala, koji u djevojkama dubi boli; u žrvanj vrline, koji djevojke društvu stavlja na procjenu ko robu. Da blejavo nisam jagnješce, ja dokazivala sam iz dana u dan, pobacavši nakita, kojime me je želio oraspoložiti, rugajuć mu se te s njime se pogađajuć oko komičnih njegovih želja; i u suze ga uspjeh providjeti jezikom svojim britkim ko kazaljka! – šačice joj se meke i dugoprste stiskahu u strasti te snaga se stava po prašnjavu slušateljstvu ugusti ko voda, – I kada jesam odlučila nuđeno, njega, prihvatiti, to ne bje iz slijepe i prazne vrline da životom me nosa ko valići bovu, nego iz saznanja, iz potvrde, da mi, žene, društvu jesmo sekundarne, opasne, neukrotive, bezbitne ko i zvijeri, te da on mi je, prije društva takvoga, preči, i draži, i bliži drug… – No to čak nije sve! – prekide ju basja. – Je li ovo ili nije: svijet svega? A pošto sve postoji; je li ili nije na slobodu nama, i na dužnost, sve sa svime pariti i u bolje, zdravije tesati, iznova pisati promašeno; iznova učiti poboljšanim? Dođite! – i eto ti još nekoliko žena, i još više, a svaka svoja u svijetu svega. – Pa ljudima glasom se predstavite! – i žene u mah – Ja sam Ljepotica! – basji se lice narodi mirom. – Da! Jer, na kraju svake te priče, od ovih ovdje svih, Ljepotica može da bude sretna; ali, po sebi samoj, a ne po milosti oca, Boga, Zvijeri, ili vrline! – Ja sam Ljepotica! – ponovi neugledna. – Ja sam Ljepotica! – vrisne pijana i podrigne. – Ja sam Ljepotica! – to neka s ironijskim odmakom. – Ja sam Ljepotica! – to tiho i mutno tako neka. – I donedavno suprotni ko crno i bijelo; ona i Zvijer, sada su svaki sve pomalo, i najzad svaki sve isto, jednako! – – –

Narod bje zadovoljan; jest da jest Ljepotica, uz šarenilo bljedunjava ko karmelićanka, nosila Prve naslov, no stajaše sada među jednakima ko raspuhani maslačak. – Ti nisi sklona vlastitu poziciju artikulirati! – iz grupe se nastavlja basja jedna starija i tvrda ko stari kruh. – Niti si svjesna svojega tijela, niti da je to, što dogodilo ti se je, trgovina tvojim organom! Te gdje je u tebe kritička introspekcija? Koliko li ti si beznadno daleko od najvažnijega: od preispitivanja! Autoriteta, heteropatrijarhata, ljepote; koliko i vrijeme je od tebe udaljilo se beznadno! Te se pitajte, ljudi, preispitujte, čije li to boje brani ona, bezbojna u časti i nevidljiva u vrlini, ako ne najcrnja crnoga konstrukta: konstrukta mržnje, spram drugih i drugačijih, drugačijih odbacivanja, zanemarivanja, zanemarivanja drugačijega, u korist ideala, iz kojega dijete će identifikaciju s likom hvatati ko Mjesec što bi s kreveta! Svijet jest svega pun obzira spram svih glasa željnih i sluha žeđajućih, no; obrana je vas, Ljepotice, izvor svih zala, prljanja stereotipovima, nezasićenih djevojačkim sudbinama! Jer što to je napokon dobrota, vrlina, ljepota, no značenje u pod-svijetu ugovoreno i perpetuirano nauštrb oslobođenja? No različaka modrih zalijevanje betonom, te djeci nedozvoljavanje da o nj utiču tragove svojih nevinih ručica i zaigranih nožica? Jer dobra i lijepa djevojka, lijepa, ljubav zaslužuje; ali što je s manje lijepima, s manje vrlima; što s onima, koje ne iskuhavaju si karakter snatreć o Princu Izbavitelju; što s onima, koje svijet ne zatravljuju plačem čembala? Te kako da se ja identificiram s plošnom; s plohom plošnom toliko nebogatom da u njoj zbilja može tek da zrcali se muška žudnja; žudnja arhetipa, to zvjerskije time Zvijeri? Ta odakle da ja krenem: u preispitivanje? Ljudi, ta što se, iz toga svega, i dade saznavati no obuzdavanje; pokoravanje, te ukalupljivanje, s trona arhetipa, kojemu nije ništa ostavljeno osobnoga, živoga, ljudskoga? Gdje je tu realna, živa, ljudska reakcija; gdje karakter? Umjesto duha: vrlina! Umjesto glasa: trpnja! I takvoj hoće ‘tatica’ morati ružu donijeti, te mu se ona neće suprotstaviti; dočim Junakinja će, nakon što preispita pomno svaku pojavu, svaki autoritet, ružu samu sebi svoju ubrati sama! Ljepotice, Belle… – sve uprto u nju. Odzvanjala je ona likom ko najviši i najtanji ton i Martin se ne mogaše s time pomiriti, da može za išta ona biti kriva. – Why are you sleeping in tomorrow’s world? – i basje je, zapjevavši, okruže ko mrtvu. I Junakinja i junakinje i hladile su i palile su polja pijeska o kojima zasjedoše krugovi ljudi združenih, da bi shvaćali. Iz drugoga kaveza ne ču se uzdaha; Zvijer bit će da je krepala od retorike. Nad ljudi krugovima ko usjevima lebdjele riječi su velike i sjajne, ko štitovi odozgo crnilu ko podsvijesti, ko svijest su lebdjele koja u svjetlu posta najbistrije, najnježnije plavetnilo nebesko; no Martina boljelo je za zvijezdama.

– Što će biti sada? – došapne Martinu sitno biće koje sjeđaše do njega po turski, ni muško ni žensko, a svo u kukuljici. – Ne znam. Morat će i ona da se brani. – odgovori mu Martin, tapšajući vrijeme koje je u vreći se preuzrujavalo. I gle; prva (i prava!, Martin će biću do) Ljepotica rastvori usta i progovori, i glas joj bijaše čudan, ko čudno što je ovo čudno biće do, i ko što uhvatljivo čini se a da ga nema… – Ono, čemu ja služim, ne ima čula za vaše potrebe. Da, ja služim. Iz najkrhkijega i iz najslobodnijega: iz metafore. – i govorila je ko da gubi, pritišćuć riječima jezik. – Nama, koji uspijevasmo potrajati u vremenu, a koje nije isto ni dok samo traje, ono osigurat će ne kavez, već utvrdu; mit. U nama, prepoznavši jednu od sila, koje slikom oživljene svijet tvore u susretu s drugima, i nju će doživjeti ko istinu. A istina čovjeku ne pripada. – i pogled koji uputi prvoj basji bje uistinu prijekor starice. – Niti pripada svijetu svega. Niti pod-svijetu. Ona pripada svijetu ideja. Jer kada se moli, to moli se ideji. – u nju oči basja ko upereni prsti. – Zato i znadem, da živjet ću već vječno, jer živa nisam u vremenu, koje štiti me besmrtnom. – tu stane, te ko da reče: zbogom. – Junakinjo, – i uzme je za ruku; djelovahu one skladno, odvojeno, čisto, – moj otac nije tvoj otac. Moj je dobar, iz pod-svijeta nastao je kao čežnja; tvoj je zao, iz svijeta je svega nastao ko osveta. Ni po čemu iste, nas smo dvije ista vrsta, jer žive smo tek po simbola jedinstvu. Jedinstvu, koje ko Zemljina kora tisućljećima tvrdnulo je da nikoja ga želja, nit najčišća za čišćenjem lica svjetska, ne bi nit mogla niti smjela probiti. Jer ono najstrašniju čuva ljepotu; istinitiju od oblika, veću od nepravde i jaču od pravde, jer jedina je stvarna milost. Tu sve su sile složne da je tvore; ljepotu, nigdje no tu. I zato, o njoj što znam ja, dijete ljepote, – i živne strašću ko uhvaćenim buketom, a da ostala je bezbojnija od basji. Bit će da govori o svijetu takovih čudesa – – – Zamislite je; ona je točna; sve, prije nje, hrabrost je slutnje u traženju. Ona je ispred nas; vi želite, da podupire nas odzada. Vi želite, da ona uz kulturu stoji poučena ko grabežljivac pred plamenim obručem. Prisiljavate je, kulturi da povinjuje se ko poslušna. Ona ne smije na išta, ikada, da bude prisiljavana. Ona mora da odbija da misli se ko kultura; i vi ćete je zato kažnjavati. Ona je eksces, i nepravedna je ko biologija; vi želite da služi pravdi kao društvo. Ako će koga boljeti, vi ćete je prezreti ko laž sreći. Junakinjo, ti oca svojega prezireš; ali, ja svojega volim. Tvoj je kockar i gad; moj nije, i zato bje žrtve vrijedan. I dobra sam, i lijepa; ta i dobro i ljepotu tvori sklad, jasan pod-svijetu ko što i njegovim je prorocima jasna bila sklada utjeha ko utjelotvorenje utjehe opet najbliže Božjemu. Ti si se sa Zvijeri prepirala; ja nisam, jer tu ne predstavljam agendu osobnoga, nego silu posredujem, javnu kao djelo; silu ideje strpljenja, i suosjećanja, krhkosti, pred strahom; sliku hrabrosti, da dotiče se rugobno i neumoljivo; rugobno, da ga se prati, neumoljivo, da ga se sluša. Vi, različite, – to reče junakinjama koje čuvši kako oslovljene namah stadu jamrat – aksiom je mita jedinstvo. Koje odvijeka naša je visoravan zajednička za, za neprocjenjivo, za pismo istine: za konstrukt, svijeta ideja; da bi nam one se svlačile slikama tada zbilja lijepe ko ljepota i pravilne ko vrlina, da put bi nam omeđile ka spoznaji. Pred time, simboli neće marit za beskraj individualnoga; tek jedan će marit za drugoga. Jer oni moraju da ostanu tvrdo slovo slike. Dok mijenja se sve; uvijek i zavijeka. Iz pod-svijeta svijet svega miriše ko prvi cvijet na Zemlji. I ništa ne traje, a sve se započinje; ta zašto da nam se pravdom oduzme najstvarniji naš zemaljski sveti jezik, ideja mita, u metafori; zato što boli? – Ljepotica se zaustavi ko posječena; ko da bol štuje ili ljubi; i ne bi tu više dvomisli da podsvjetska je ko i sretni neznalica. Junakinji doljulja ona se ko gejša; baš sve u nje bijaše dvojbeno. – Tvoj otac nije moj otac. Tvoja priča nije moja priča. Ponajmanje moja, a da zdravija ili bolja. Moje sestre jesu zle; vrlina nije kalup od vode. One jesu zle; zato što lažu, jer su lijene i jer žele i rade zlo i kažnjene su, jer u zlu su ustrajale i pri susretu s dobrotom! A vi, vi želite, – – za njom se skut zaperuša; obratit se kreće basji starijoj, i Martin počne da opaža surov grč u ljepoti joj ko bič riječima – – želite, da preispitate, je li, pa da ružno maskirate lijepim. Vas smeta, da ljepota je mitom normirana. Da normirana je vrlina. Vas to ugrožava, jer vi lično lijepi niste. Pa ćete da normiranje ukinete. S time, ukinut ćete simbol. S njime, ukinut ćete metaforu. S time, nestat će ideja. S njima, nestat će istine. Ostat ćemo u svijetu svega sami. Zato što vi, lično, ne znate da postojite van ljepote. – i strašna joj mržnja opali lice ko fizikalna. – Vi želite da učite djecu, da ružno je lijepo. Nije! Jer nije! I laž će ta vidjet se ružnom! Glupačo! – e to je grunulo ko top. Starija basja bje pala u osmijeh: to grmi iz krive pod-svijet. – Ta što ih ne učite, da ljepota, da nije nego personifikacija, onoga, što izdržava smjer, ko što izdržava, i traje, linija ljepote, dok se konačno ne ostvari, u čudu sklada; u čudu sklada, u ovome kaosu, kaosu… – ona sijevala je drhtajima; nije si bila u vlasti. Martin je brinuo; biće do njega pijanističkim je prstima prekrilo usta; vrijeme je iz krpe virkalo te pratilo navijajući protiv basji. – Ti, – ona odapne se goropadnoj – ne čini te zdravijom, što si ljuća i što vičeš; dok ne iziđe zdravlje ko mišljeno i vrijedno, ono nije nego duševni otpad! A ti, – ode do stisnute i cmizdrave – ti nisi junakinja; možeš to biti, ali nisi, i nećeš nikada to postati jer učit će te se da hrabrost je odijevanje sve jarkijih boja u svijetu koji briše rizik! Vi, vi želite da dobro piše se ko zlo, i da visoko smanji se pred niskim, i da simboli se izliječe u osobno ko da oni su o liku lišaj… – počela je da ide, ko kokoš u krugu, nervozna i opečena uma. – Vi jeste u ratu, da; ovo je rat; i to rat kulture protiv umjetnosti same! I žrtvama već padaju oblici, jer ne podilaze identifikacijama! Oni vas zakidaju, je li? – poče i da viče; neće na dobro… – Ne dajte ga zaboravu! Mit je istina! – obrubljuje ljudstvo prašinom ko pogonjena. – Ne žele one da idu ka katarzi, neće; one to neće; njih to razdražuje! One hoće katarzu da dođe k njima i sama ko samosvijest, pred njih ko u restoranu da je birana! I vrijeđa ih sve što nisu one, a one vrijeđaju same sebe jer nisu sve! A što bitno je to zaogrće se ko trnjem dvorac kraljevne, u graji, koja ciklon je, koji ne da nam ni neba ni zraka, ni zraka, ni širine ni vječnoga oku ni pod zvijezdama! – tu se zaleti drugome kavezu i nešto iz usta iscijedi ko iz škulje u tamu. Njezino strašno bijaše mrtvo; oplakivala ga je. Tako krasna, a pobijeđena; svijetu svega sijevne nožem sjećanje, a i ona, iz grla ko oluja iz prsa potučenih. – Uništiti mit; da ne bi se moralo od svojega sebe odvojiti niti na tren. Uništiti bajke; zlo proglasit dobrim, lijepo ružnim, maleno velikim, snažno slabim; tada zaista ništa, ali baš ništa nećete morati niti činiti niti shvaćati do bezodgovorno se ispovijedati te zahtijevati rasplet po volji! One bi da uče, tko je to lik; one ko ‘ja’ ga vide i ni makac; ta zašto bogati taj ja nije ja, kakva jesam? Je li problem taj, da ja volim svojega oca, te da moj otac nije zli opresor i taj, i pogotovo taj, da o meni samoj i mene samu, mjesto mene same o samoj sebi, misli i govori potpuna ta napisana pripovijest? – tu je stadoše primirivati; napala je basje uvredama i zamalo pesnicama te zagovaratelji ponašanja ustadoše da je smire. Ona siktala je ko otrovana i narav joj se linije pogubi u vlastitoj; otme se skrbi i zaleti junakinjama po njima probirat ko da trijebi zrnje. Haljine nisu joj se rasparale; kosa joj se čelu vraćaše ko da je u vodi; njoj je pod-svijet odan; je li vrijeme živo? – Jesam!, – ono će iz krpe. A ona, bijelila se je u šarenilu… – Među vama, ima vas, koje niste svoje, jer jedino ste njihove; jer prostirete privatnome, koje je svejedno, a ne služite svjetskome, koje veće je od svih nas i točnije… – i da ne počupa koju od junakinja specifičniju zagovaratelji je ponašanja okrenu u uzemljivanje; umiriše je, na besmrtnost je podsjećajući; na djecu, na naivne. A ona uz njih klone ko što je i Zvijer. Ne: u stare Ljepotice ne bi snage za dužine kakve svijet je svega postavio dionicama dijaloga. Još tiše, u škrgutu, ko dim se raspadajuć, basjama. – Kratkovidne kakve jeste nabadate ko štapom starci o što možete se ogledati i nepravdom zovete to, što se u mojemu ne prepoznajete: imate pravo, jer niste nit lijepe ko bajka nit dobre ko pouka. Ne mijenjate čudovište. Ta ono tu je zauvijek. Čak i pod bojama ono crnje je no pamet povijesti. Niste Ljepotica, a još manje njezin stvoritelj. – Stvoriteljica! – hračne je basja. – Ne cijepaj! – iz ophođenja strgne se Ljepotica te se stvori đavolje do protivne istreskat joj ramena; – Ja cijepat ću do zadnjega nepravde atoma, a i njeg ću pocijepat da zlo mi on ne skrije! – basja je snažna udari, a nju ova zvizne da s roza kose cvijet padne cipeli; ljudi se nasmijaše, junakinje uključiše, Ljepotica primi kroše; no i u grimizu papirnata ko Snjeguljica, ona nastavi da tiho viče – – Vi jeste slobodni, vi budale! Od slike vi i od jezika činite marvu! – Ljudi! – zakriči zelena – Maknite je! Poludjela je; truje, vrijeđa, udara! Vidite li! – Hoćemo sud! Hoćemo sud! – vikahu ljudi, nadraženi tučom. U svijetu svega, sud bijaše ko desert krkačini. – Ja ne znam; – netko će – basje govore o potlačenima, a Ljepotica o diktaturi; stvar izgleda sasma jasna. – i drugi se svi razboriše, no sve njih ko bilje mašina posiječe u riječi dječje vrištanje; dječica se mila rasplakaše jer ružna je i huda baba izudarala ovu mladu i lijepu.

Vriska i treska zarolaše se ljudstvom ko vjetar u vjetru, a da njima padahu i dizahu se s koža im komadičci strasti lepećući ko kolibrići, gnjeva ko ruke, krika ko note, vjetrom žalosti ko sepijom; svijet jest svega nezamislivo komunikacijski prelijep, u ventiliranju dojmova, u vatrometima ljubljenja kritike s kritikom, u perivojima plemenskih trofeja ko u zimzelenoj lisnatosti; basje u zavrćućoj strasti pjevahu iz svega glasa, ljudstvo pilo je slatko boje, boje, boje; Ljepotica je po tlu se povlačila ko crv i vikala u ljude ko u onaj svijet. I Martin je osjećaje ko fakin iz praćke u paletnu konsonancu odapinjao; no tada, zaledi ga vizija, i onemoća do u oči i uši. Ili – Ljepotičinu vrstu poznajuć – to ne bje vizija nego ona sama, svakome, pa i njemu; ko Gospa se otkrije pred njime i obujmi ga toplohladnim dlanovima ne podižuć ruke s prsa ko s ranjena srca. – Moj vojniče, – ražubori se ona, i njemu bi jasno da pred njime je pod-svijet u svoj simbola sili – umrijet ćeš ili živjeti s vremenom koje uza se nosiš. Za sve si što postoji ti nešto u ničemu; za samoga sebe, sve što može biti. Ja sam jedinstvo; ja kretanje sam, koje se je zaustavilo, kako bi imali se čega sjećati. Nosiš me s njime u zavežljaju; njegov sam dio i tražit ću piti bistroga. U svijetu svega, u kojemu novosti kote se ko časi, ti bori se za ono, što je milosrđu najbliže: za ono, što ostaje isto, u svega mijenjanju, koje sav je naš put. – Martin u prikazu gledaše ko da se rađa i umire; to ćutio je spomenute čase. Navrije mu znoj na oči, jer tijelo mu je bilo od pustih razlika sve svemu jednakije, te se je plašilo, da nestaje u njemu za hrvanje junaštva. Za svoje ljubljeno vrijeme; ono se je do njega iz zavežljaja iskobeljalo i u fantaziju gledalo ko da vidi u budućnost. Ali, molim te, zacvili mu ono, molim te, – – ne želim umrijeti. Molim te, čuvaj me. – – – – Ljepoticu odvedoše u kola-kavez te otpremiše u baštinu, riječ joj oduzevši jer promočive bjehu podsvjetskim; i Zvijer su za njome, čija rika začula se nije; je li to uopće Zvijer i bila? Basje su razišle se, zveckajući džepićima, svečano ko što su i stigle; očima utihne trg u suton. Martin je ostao da sjedi i malo da misli, ali za to mu bi samoća potreba i šetnja; digne se, mirujuć pokupi zavežljaj te pozdravom se oprosti od bića do, koje samo je za sebe mislilo na usta. – Ali meni ime nije Lucifer, – ono se bijaše s nekime svadilo – nego ljepše, Khagaif. Doviđenja i tebi. – Te se oni po uzbudljivu sjedenju o proljetnome danu rastadoše. Ma, hoće li išta, išta, išta, malima ostat da shvate sami; tako mišljaše Martin, dok hodao je u večer sve dužu, prozorima ustreptalu, osvježenu bijeljenjem mjesečine; a tako je mislio jer je znao, da ona bi ga za to pohvalila. Nju je vidio ko neumorno obzora, i čuo ju je ko da ga slijedi; i to više ne bijaše Ljepotica, to nikada ona nije niti bila, i tekla je u njemu, i stvarala ga je, da doima se sebi i jači i veći od društva, i da si obrće u tome misao ko mlinsko kolo: društvo je mit. Tu je samo jedan. Tu je samo jedan.

Scroll to top