1. Uvod
Preko entimema, metafore i ad hominema, ova se analiza bavi argumentacijskom logikom, stilom i temama u Hrvatskom saboru. Govoreći o temama, fokus je na ad hominemu “koji je vrlo uobičajen u javnom diskursu i usmjeren je na potkopavanje vjerodostojnosti protivnika. Iz tog razloga obično je klasificiran kao etoički argument” (Kišiček, 2017: 2). Argumentacijskoj se logici pridružuje entimem “koji je, jednostavno rečeno, najznačajnija metoda uvjeravanja, i, konačno (…) jedna vrsta silogizma” (Aristotel, 1354b). A pogled na stil zalazi u područje tropa gdje Quintilian (1986) “naglašava metaforu kao ‘najčešći i najljepši trop’” (Beker, 1997:62, prema Runjić-Stoilova, 2017: 194). Analizirajući retoriku u saborskim govorima hrvatskih političara i klasificirajući ih kroz stranačku pripadnost, svrha ovog teksta je proniknuti u narav djelovanja stranaka na hrvatskoj političkoj sceni te razumjeti razinu kvalitete baratanja osnovnim retoričkim sredstvima u odnosu prema odabranim temama. Materijal na koji će se pritom prvenstveno oslanjati jest 2. sjednica 8. saziva Hrvatskog sabora, održana 22. 1. 2016. Ta sjednica je izabrana jer na političku scenu uvodi dvije stranke koje se po svojoj retorici ne mogu svrstati u dotadašnju crno-bijelu, tj. desno-lijevu političku podjelu – Most i Živi zid. Također, zanimljiva je i zbog toga što se prvi put bira vlada kojoj će na čelu biti nestranački premijer. Naglasak analize bit će na 3 stranke s najviše osvojenih glasova (HDZ, SDP i Most).
2. Glavna retorička sredstva
2.1. Entimem kao sredstvo logosa
Temeljna vještina retoričara jest uspješno baratanje entimemima, što nas vraća na argumentacijsku logiku, ali entimem “ne može imati istu validirajuću snagu silogizma” (Nikolić i Tomić, 2011: 1368) budući da preskače logičke korake. To mu oduzima znanstvenu sigurnost, ali pojačava umjetnički dojam što ga čini učinkovitim sredstvom uvjeravanja, jer to što preskače korake, ne znači da može biti nelogičan; ekonomičnost ga čini efektnim i on ostavlja dojam na slušatelja kakav silogizam ne može – tjera ga na aktivnost i povezivanje preskočenih koraka, samim time slušatelj, ako uspješno poveže korake, koautor je zaključka koji iznosi retoričar; koautor, stoga što entimem ostavlja slobodu odabira neizrečenih koraka i samim time ima “sposobnost da ponudi uvid u obje strane u raspravi te razvije kritičko mišljenje.” (isto 1368) Primjer sa sjednice, kada ga očistimo od digresija (jer zastupnici generalno imaju problema s držanjem niti), jest kada u ime kluba HNS-a Nada Turina Đurić kaže da su Mostu ponudili sve što je tražio, ali on je otišao s HDZ-om, jer oni koji vode Most nisu htjeli ići s lijevom koalicijom: “i mislim da treba otvoreno reći i to ponoviti, to jedini razlog za to može biti svjetonazorski, odnosno ideološki.” Citirani dio je dodatak entimemu koji naglašava jednu stranu u raspravi tako da navede slušatelja na proširenje u sljedeći silogizam: ponudili smo Mostu sve što je tražio, isto kao i HDZ, tako da je jedina razlika između lijeve koalicije i desne ostala svjetonazorska, ali vođe Mosta su praktični vjernici, a praktični vjernici biraju stranke sa svjetonazorom koji je bliže Crkvi, tako da su se priklonili HDZ-u. Druga strana tog entimema mogla bi biti, bez citiranog uputstva: ponudili smo Mostu sve što je tražio, isto kao i HDZ, tako da je jedina razlika u tome što mi imamo više mandata, ali vođe Mosta žele što veći utjecaj u vladi, a onaj tko želi veći utjecaj bira za suradnika stranu prema kojoj ima bolji omjer u mandatima, tako da su se priklonili HDZ-u.
Možemo primijetiti da ovo nije savršeni entimem (stoga je i zastupnica bila primorana pružiti uputstva), prvenstveno na to ukazuje isprepletenost digresijama koja izravno utječe na jednu od njegovih glavnih vrlina – sažetost; međutim, spada među vještije u desetak sati rasprave koja se vodila. Većinom se događao tek pokušaj entimema, kada se preskakanjem koraka preskoči i tema i logika, tj. uzročno-posljedična veza. Tada se naglašava njegova sposobnost, ne da razvija kritičko mišljenje, već da u ambisima preskočenih koraka ponudi utočište od kritičkog mišljenja svakome sudioniku, a i slušatelju rasprave.
2.2. Metafora kao sredstvo pathosa
Drugo temeljno sredstvo retoričara je sposobnost korištenja usporedbe, tj. u širem smislu metafore, jer je ona “intelektualno zavodljiva upravo zbog toga što pridobiva slušateljevu predanost, potom i sudjelovanje, tako da uzima kao premisu nešto u što slušatelj već vjeruje” (Charteris-Black, 2005: 43). Za premisu se uzima sud koji je općeprihvaćen, dogma. Zbog toga je svrstana u sferu pathosa; mada uspješno baratanje figurama zahtijeva jedan viši red razumijevanja logosa od baratanja entimemom. Ipak, zbog snage svoje premise koja se ne propitkuje već osjeća kao usađena osobna spoznaja, ona se najčešće koristi s namjerom utjecaja na osjećaje publike. Stoga je retoričaru ključno ne samo smisliti uspješnu metaforu, nego i ovladati metaforom u javnom prostoru, jer “jednom kada neka metafora zauzme važno mjesto u javnom prostoru, njome različiti učesnici mogu aludirati i koristiti ju na različite načine u političkim debatama” (Semino, 2008: 117) Na 2. sjednici 8. saziva nismo nažalost mogli svjedočiti uspješnom preuzimanju određene metafore, tek pokušaju Ivana Kovačića iz Mosta kao odgovor Darku Pariću iz SDP-a koji je ustanovio da je u Saboru zavladao virus šutnje jer mandatar Tihomir Orešković nije odgovarao na replike, a niti Kovačić nije odgovarao na pojedinačne replike. Kovačić je na kraju svih mu replika upućenih nakon govora u ime kluba ipak odgovorio i uzvratio Pariću da postoji i virus apsurda “da se na izlaganja pojedinih klubova zastupnika javljaju ljudi iz istih klubova”. Parić je svojom metaforom htio dati do znanja da se buduća vlada ne može nositi s replikama buduće oporbe, a Kovačić je preuzimanjem metafore htio reći da je repliciranje izgubilo smisao i da ne želi doprinositi otezanju besmislene rasprave. Ali dogodila se i zanimljivija borba na bojnom polju metafora; ne ovladavanje određenom metaforom, nego kategorijom: Nenad Stazić je u ime kluba SDP-a ustanovio da su oni Mostu nudili bolje uvjete, ali Mostovci su “otrčali tamo gdje ih je vuklo srce.” Ova metafora precizno postavlja SDP-ov odnos prema Mostu i kompromitira Most u očima birača. Ova metafora je varijanta onoga što se povlačilo u medijima, da je Most mladenka koja bira između dvaju mladoženja. U patrijarhalnom društvu takva simbolika označava Most kao stranku koja nema vlastiti politički cilj, koja se samo želi okućiti, uhljebiti, ide za više miraza i više fotelja. Budući da je Stazić zaključio da su im oni nudili bolji miraz, ta mladenka je tako budalasta da je pratila srce – u ponuđenoj slici ‘otrčali tamo gdje ih je vuklo srce’ prvo vidimo mladenački zanos Mosta, dakle neozbiljniju i mlađu pojavu od one SDP-a. Zatim, vidimo da ih je vuklo srce, nešto na što ozbiljni i stari gledaju s određenom simpatijom, ali i strogošću: pogotovo ako dopustiš da te srce vuče u stvarima kao što je politika. Srce je svjetonazor, a Mostova kampanja se sastojala u tome da svjetonazor nije bitan, jer Hrvatska ima preče probleme koje treba rješavati glavom. Metafora je uspjela. Što se kasnije događa – govor drži Ivan Šuker u ime kluba HDZ-a te ga završava nasladom: “već potoci suza teku za kolegama iz Mosta, međutim, oni su se odlučili za one s kojima mogu provesti reforme, hvala lijepo.” Što Šuker poručuje SDP-ovcima – mi nismo cmizdravi muškarci, mi nismo gubitnici. Mi smo veća i stabilnija stranka. Iako bi u užem smislu metafora trebala biti samo ‘potoci suza teku’, ako gledamo u kategoriji ‘osjećaja i vjenčanja’ koja je bila dominantna u tadašnjem javnom prostoru, ne treba izostaviti “oni su se odlučili za one”. Odlučiti poći za nekog. Znamo li za frazu ‘pošao je za nju’? A ‘pošla je za njega’? Nisu se odlučili ići s njima, nego za njih. Ovo je primjer uspješnog ovladavanja kategorijom. Na isti način na koji je SDP izdominirao Most u očima javnosti, HDZ je izdominirao i Most i SDP. Šlag na kraju ove bitke je treća pojava, mandatar Tihomir Orešković koji u svojoj završnoj riječi citira, obraćajući se objema stranama, Pierrea Trudeau (op. a. popularni kanadski premijer, otac Justina): “ja se nadam da će danas-sutra možda to i doći tu, u ovaj sabor, u našu zemlju; a to je da stvorimo ‘kinder, gentler nation’. Niježna, ljubazna nacija. To bi, mislim, svima dobro došlo.” Dakle, on u tom jeftinom polju pučkih metafora o uzvraćenim i neuzvraćenim ljubavima nastupa kao otac, kralj, i kaže: ti nemoj cmizdriti, a ti se nemoj naslađivati. Osudivši sitničavost, pokazao je manire vođe. Srce; potoci suza; nježna, ljubazna – na ovo bi se moglo gledati i kao na hibrid između ovladavanja metaforom i entimema. HDZ poručuje SDP-u da osuđuje Mostov izbor srcem, a sami liju suze (jer je njihovo srce odbijeno). Orešković poručuje HDZ-u i SDP-u da će svima dobro doći ako budu nježniji i ljubazniji (jer je svima loše od njihovog naslađivanja i osuđivanja.) Korištenjem metafora najefektnije se može djelovati na šire biračko tijelo, jer je ipak pučanstvo više emocionalno, negoli racionalno; više voli da ga se podsjeća na naučeno, da mu se bude sjećanja, pozitivna i negativna o srcu, mladama i mladoženjama, nego da mu netko preskače korake u računici pa on mora sad tu nešto razmišljati.
2.3. Ad hominem kao sredstvo ethosa
Ovo kontroverzno sredstvo je ujedno i omiljeno hrvatskim saborskim zastupnicima. Kontroverzno jer za “ad hominem argumente, linija među slučajevima u kojima su karakter ili okolnosti relevantne, i među onima u kojima nisu, nije uvijek jasna” (Yap, 2013: 103) Dakle, mutna voda s nejasnim pravilima, prirodno je stanište rasprava većine naših političara. Pogodno je sredstvo stoga što napada osobu, a ne djela, tj. govor osobe, pa osoba koja ga koristi ne mora biti brza na okidaču, već se može ranije pripremiti. Iako ga se nerijetko stavlja pod argumentacijsku pogrešku, gledano iz pozicije retoričara, ad hominem je pogreška isključivo ako se ne primi publike. S druge strane, on je svakako uspješan argument kada uspije stvoriti vezu između osobe i djela, tako da je ad hominem okolnosti u pravilu uspiješniji od ad hominema karaktera. Primjer za ad hominem okolnosti je replika mandataru SDP-ove zastupnice Tanje Vrbat Grgić: “moram biti skeptična, bar kada vidim ovu današnju prezentaciju. Ona meni nalikuje na onako, korporacijsko pranje mozga”. Primjer ad hominema karaktera od iste zastupnice – nakon što je primijetila da Ivan Kovačić u ime kluba Mosta nije rekao da podržava buduću vladu, pitala ga je da li je razlog tomu što se srami te dodala: “i nešto ste si prozborili u bradu. možda je to malo treme prvi dan u saboru, ali, ali, ovaj, vi ste ipak javna osoba…” U ovome slučaju vidimo da je zastupnica bolje iskoristila teži argument karaktera, negoli okolnosti. Jer kada je spomenula korporacijsko pranje mozga, nije uspjela to dovesti u relevantnu vezu ni sa čim što je mandatar izrekao ili učinio. S druge pak strane, argument karaktera je bolje iskoristila, jer klub Mosta nije u cjelini dao podršku mandataru (op. a. Ivan Lovrinović je glasao protiv). Također, Ivan Kovačić je vodio dramatične bitke s HDZ-om na lokalnoj razini, a pri govoru mu je gdjegdje zadrhtao glas, brzao je i djelovao malo zbunjeno. Kada je rekla da je on javna osoba, publici je dala do znanja da se Kovačić navikao javnom govorenju, te tako probudila sumnju da razlog treme mora ležati u nekom drugom grmu. Ad hominem argumenti udaraju na ethos, a kako je nemoguće baviti se politikom i ostaviti dojam čistog obraza među pučanstvom, nema boljeg načina za odvlačenje pažnje od vlastitog lica, nego udaranjem u tuđe. S tim da ad hominem okolnosti češće poziva na racionalno, jer povezuje osobne interese s javnima, tj. uži interes sa širim, dok ad hominem karaktera poziva na emocionalno, jer najčešće tuče na, kao što i samo ime kaže, ljudske osobine. Bilo da se tiče ponašajnih obrazaca ili tjelesnih osobina, ljudi po tom pitanju nerijetko reagiraju instinktivno pa će primjerice braniti nekoga koga se napada zbog plahosti, ili se pridružiti napadu na nekoga tko je šutljiv i podozrivog držanja itd. Postoje i međupodručja, poput osobnih uvjerenja, koja mogu spadati pod ad hominem okolnosti, ali i ad hominem karaktera, ovisno o situaciji. Npr. kada se Božu Petrova napadne da je išao s HDZ-om, jer je katolik, to je ad hominem okolnosti, jer se u tome napadu podrazumijeva da je svjetonazorski bliži njemu, nego što je SDP-u i to u ljudima izaziva racionalnu reakciju slaganja ili neslaganja, ovisno o drugim dostupnim informacijama. Kada se Božu Petrova napada da je lažov, jer je katolik, to je ad hominem karaktera, jer se tada podrazumijeva da su vjernici licemjerni, što u pravilu izaziva emocionalnu reakciju slaganja ili neslaganja neovisnu o drugim dostupnim informacijama.
3. Retorika hrvatskih političkih stranaka
Svim spomenutim sredstvima valja se služiti na krilima primjera, jer ako je entimem mač koji siječe, ad hominem štit koji brani, a metafora konj koji nosi, primjer je onda čovjek koji ta sredstva upošljava. Nažalost, u Saboru se floskule maskiraju u primjere; stoljetne fraze ili desetljetni primjeri koji su toliko puta ponavljani da su se pretvorili u metafore, žabe zazivane toliko dugo dok nisu postale prinčevi prikrivanja govorničke nesposobnosti. Nekoliko novih i aktualnih primjera također se razvlačilo unedogled, dok nisu izgubili svoj originalni smisao. Hrvatski zastupnici na 2. sjednici 8. saziva pokazali su gotovo nikakvo baratanje entimemom, slabašno i stidljivo baratanje metaforom te pozamašno korištenje ad hominema upitne kvalitete, sve to skupa rijetko poduprto primjerima u pravilu osiromašene autentičnosti. A debatna kultura i sposobnost praćenja debate najplastičnije se očituje u ostvarivanju instituta replike, a na primjeru repliciranja Ivanu Kovačiću. Prije nego se nastavi, bitno je naglasiti da će veći dio primjera biti zastupnici oporbe, jer Ivan Kovačić govori u ime kluba Mosta koji, osim jednog zastupnika, sudjeluje u Vladi. To nipošto ne znači da vladajući bolje repliciraju, samo je priroda oporbe da mora više pričati pa nudi i više primjera. Slijedi cijeli, ujedno i najkraći govor klubova od cirka tri i pol minute u više od deset rasprave. Neka čitatelj ne zamjeri, ovako će mu biti lakše pratiti objašnjenje replika:
“Poštovani gospodine predsjedniče, poštovane kolegice i kolege zastupnici: pa evo, ja san zadnji izlagač od klubova zastupnika i moran reć da san evo, odlučio sam se promijeniti svoje izlaganje. Znatno ću ga skratit jer vidin da se već rasprava odužila znatno dugo. Naravno, ne umanjujući pravo bilo kojem zastupniku, želeći da svaki zastupnik kaže što ima, što ima za reći. Tako je i bilo dogovoreno na klubu, na klubu svih zastupnika u ponedjeljak. Reko san već neću oduzimat puno vremena… Jer, mislin da prvo da je ovo prvi put u konstituiranju Sabora, prilikom konstruiranja Sabora ima 12 klubova tako da je već kažem, prošlo je već evo više od 5 sati što smo mi pričali, što se razvlačila rasprava. Naravno da svi, želin da svi zastupnici sudjeluju u raspravi, ali želim da budemo koncentrirani pa, pa san i već reko da ću i svoju raspravu i zbog toga i skratit. Također, neću pričat ni o radu Vlade protekle 4 godine, mislim da ovo nije sada tema da bi ovaj pričali o radu Vlade u proteklon mandatu; mislim da je bilo i dobrih i loših rezultata. Inače, Most nije sudjelovao u, ustvari nije ni bio parlamentarna stranka tako da i nije red da o tome ja sada pričam. Želimo da bude kritika u radu Vlade. naravno, da te kritike budu konstruktivne kritike, da budu kako od građana tako od javnosti, naravno svih vas kolega zastupnika, kao što sam rekao, da kritike budu konstruktivne. A kako san ja prvi put ovde i vjerujem, ja mislim i polovica saborskih zastupnika, ja bi ipak zamolio da bude bez vrijeđanja i bez svađa. Ustvari, bez svega onoga što… Što, mislin, ukoliko postoju televizijski prijenosi saborskih sjednica, zbog toga građani i promijenu program na neki drugi. Neko je reka, ja mislin gospođa Glasovac: ‘predizborno vrijeme je prošlo’. Apsolutno se slažen, tako da bi evo, bar u ovon izlaganju uputio apel i svim zastupnicima, da je predizborno vrijeme prošlo, međutim, ostala je ogromna polarizacija u društvu, ogromna netolerancija; o tome je isto neko već priča u svome izlaganju. Ogromna netolerancija, ogromna netrpeljivost. Mislin da ekonomski rast koji očekujemo od ove Vlade neće značiti ništa ukoliko ta netolerancija i tolika netrpeljivost u društvu i ostane. Most je preuzeo određene resore, određene resore kojima želimo pokazati odgovornost, i kojima se želimo, u kojima se želimo uključit u koštac s onin stvarima možda što građane najviše i smeta. Također, neko je spomenio, a to su nejednakosti u društvu, bilo socijalna ili ekonomska nejednakost, da. Također, neko spomenio regionalnu i razvojnu neujednačenost. Da, i to, uglavnon se spominjala decentralizacija di ćemo se apsolutno zalagat za decentralizaciju sa centralne vlasti na regionalnu, a sa regionalne na, na lokalnu samoupravu. A to se ne odnosi samo na decentralizaciju novca, već i na decentralizaciju ovlasti. A ekonomska reforma je bitna. O njoj svi pričamo, nju svi očekujemo, međutim, također je spomenuto prije, reforma prava, pravosuđa, i sigurnosti u društvu je jednako bitna. Ja bi s ovim i završio svoje izlaganje u ime kluba zastupnika Mosta. Mogu samo zaželiti, ovaj, (op. a. mnogo dignutih ruku s replikama i žamor) budućin, budućim ovaj, budućim ministrima, potpredsjednicima Vlade i premijeru uspješan rad u iduće četri godine.”
Odmah je zanimljivo primijetiti da se svih 15 zastupnika koji su se javili, javlja na kraju govora. Iz toga se dade izvući 2 zaključka: 1. svi imaju replicirati na zadnji dio Kovačićevog govora. 2. replike nemaju veze s govorom. Od 15 zastupnika, 13 je oporbe, a 2 vladajućih. 12 zastupnika SDP-a, 1 HNS-a, 1 Mosta i 1 Hrasta. Prva replika pripada Ivanu Klarinu iz SDP-a koji pita Kovačića zna li što drži u ruci (op. a. bilježničku izjavu Bože Petrova) te ga pita da mu objasni tu izjavu. Zatim Davor Penić iz SDP-a koristi ad hominem primijetivši kod Kovačićevog izlaganja strah i brzopletost, te ga je pitao čega se boji. Zatim replicira Milijanu Brkiću iz HDZ-a na neku raniju izjavu koja nema veze s govorom, niti je Penić veže s istim. Zatim skače s teme na temu, a tematika je više-manje svjetonazorska. Nakon njega Željko Jovanović iz SDP-a moli Kovačića da ne zaustave reformu obrazovanja. I sam ustanovljava da se Most dosad svakom prilikom izjasnio za nastavak reforme obrazovanja, te ga moli da i dalje bude tako kada budu u Vladi. Zatim se javlja Damir Mateljan iz SDP-a koji otvara repliku Zlatkom Hasanbegovićem, tek da bi ustanovio da je Kovačić iznad toga i da će s njime razgovarati o reformama: “što je sa reformom lokalne samouprave koja se nigdje ne spominje?” Da je drugačije formulirao pitanje, ovo bi možda bila prva prava replika. Budući da Mateljan replicira Kovačiću koji se u svome govoru kratko dotaknuo reforme lokalne samouprave, i ova je replika bačena u bunar besmisla. Zatim replicira Gordana Sobol iz SDP-a, prvo otvaranje koje ima veze s govorom, doduše s onim što nije rečeno, ali se očekuje u takvom govoru – Kovačić nije dao eksplicitnu podršku u ime kluba Mosta mandataru. Takva primjedba može se činiti trivijalna ako se izostanak eksplicitne podrške pripiše Kovačićevom neiskustvu, ali može biti zanimljiva ako se gleda iz ugla iz kojeg pretpostavljamo da neće svi zastupnici Mosta podržati Vladu, te iz saznanja da su neki Most već napustili i da je taktika SDP-a u pregovorima bila destabilizacija i cjepkanje Mosta. Ipak, zastupnica nije nastavila graditi na tome otvaranju, već je otišla u digresije, skačući s teme na temu, a svaka je imala manje veze s govorom od prošle. Daljnje replike također: ili su uvedene nove teme koje nemaju veze s govorom ili su ponavljane one netom rečene, koje nemaju veze s govorom. Treba samo navesti i sadržaj dvije replike koje su došle s vladajuće strane – Ladislav Ilčić iz Hrasta iznio je najbesmisleniju repliku na Kovačićev govor zbog koje ga je blago upozorio i predsjednik Sabora Željko Reiner na kraju replike. Ona je trajala više od minute, a u njoj je napadao oporbu da rasteže s raspravom. Miro Bulj iz Mosta nije izdržao Kovačićev pomirljivi ton pa je replicirao njemu u želji da mu popravi govor, te je oporbi poručio da znaju sve reforme koje Most želi provesti, da su ih i oni potpisali (op. a. u predizborno vrijeme) te da će ih Most provesti. A umjesto zajedničkog nazivnika pod koji se mogu staviti nebuloze izrečene u replikama, bolje je citirati dio replike Franka Vidovića iz SDP-a: “nijednu jedinu riječ niste rekli što Most poltički zastupa. Mi i dalje nemamo pojma što vi nudite, koje su to reforme (…) vi sami šutite na sve objede, i što vas je kolega Klarin, i što vas je kolega Parić pitao (…)” Od dvije najveće stranke, po pitanju kvalitetnog repliciranja i držanja pravila instituta replike, jedini se iskazao SDP-ov zastupnik Peđa Grbin. Držanja pravila tako što se držao teme sjednice, a ona je prezentacija mandatara ili govor zastupnika, te tako što je pazio da je onaj kojemu replicira, uistinu izrekao nešto čime veže svoju repliku. Grbin je usto i kvalitetno replicirao, jer je pazio da spominje onaj dio govora osobe koji nije skretao s glavne teme te se nikad nije dao uhvatiti na udicu s antiknim mamcem svjetonazora. I sam je bio iznenađen kvalitetom vlastitog repliciranja kojom je odskakao, te je nekoliko puta tražio od predsjedavajućeg Željka Reinera da to primijeti. Uz njega valja spomenuti i Gorana Beusa Richemberga iz HNS-a koji je također ispravno koristio institut replike.
Za kraj su ostale teme kojima se bave i pristup istima, jedino što zastupnike i političke stranke kojima pripadaju može razlikovati u Saboru. Kojim temama bi se uopće trebao baviti političar, na koji način im pristupati? Aristotel kaže da politički govornik ima u vidu budućnost, jer bilo da na nešto podstiče ili od nečega odvraća, daje savjete o budućem; sudac ima u vidu prošlost, jer su uvijek u pitanju prošli događaji, kad jedan optužuje, a drugi se brani. (Aristotel, 1358b) Prva tri sata sjednice raspravljalo se prvenstveno o antifašizmu, komunizmu, ustaštvu, kriptoustaštvu, filoustaštvu, Bleiburgu, Lex Perkoviću te Zlatku Hasanbegoviću. Prva i zadnja tema imale su neke veze s tematikom, budući da se raspravljalo o izglasavanju Vlade, a Hasanbegović je bio kandidat za ministra kulture i dao je neke uzbudljive izjave o antifašizmu. Ipak, tema dana je mandatarova prezentacija koja se bavila prvenstveno gospodarstvom i financijama. Vladajući i oporba prebacili su temu dana iz budućnosti u prošlost. Oporba je načela transfer, na što ukazuje govor Nenada Stazića u ime kluba SDP-a u kojem više od trećine govora otpada na Hasanbegovića i vraćanje u prošlost. HDZ je naizgled manje sudjelovao u transferu, ali zapravo zdušno, uz obavezni disklejmer ‘ne bi mi, ali’ koji je bio upućen Mostu i Tihomiru Oreškoviću, suradnicima koje su zanimale teme vezane uz budućnost zemlje. Najbolji pokazatelj toga je govor Ivana Šukera u ime kluba HDZ-a koji više-manje pola govora posvećuje SDP-u, naglašavajući kako želi pričati o gospodarstvu, a ne o ideološkim podjelama, a zatim spominje prvog predsjednika Tuđmana koji da se ponašao devedesetih kao SDP-ovci danas, mi ne bismo imali državu. Također, valja citirati i Milijana Brkića i njegovu repliku Staziću kojeg je napao za spuštanje ispod razine i vraćanje u prošlost nastavivši:
“ne znam što je gospodin Crnoja mislio pod tim terminom ‘registar izdajnika’. Kolko sam upoznat, puno nas tu su bili branitelji hrvatski. Kolko sam upoznat, tražili ste objavu registra hrvatskih branitelja. Kol’ko sam upoznat, u Hrvatskoj je vođen Domovinski rat; obrambeni, oslobodilački, ne građanski. Kolko sam upoznat, ovo je hrvatska država, a ne slučajna država, nadam se da ste i toga svjesni. I ako smo već objavili registar onih koji su branili Hrvatsku, pa ne vidim razloga zašto ne bi objavili i one koji su napadali Hrvatsku i koji su bili u neprijateljskim postrojbama koji su u tom trenutku napadali na Hrvatsku i na hrvatsku samostalnost. Ali to je sve iza nas. Dajte molim vas. Hrvatski građani i hrvatska javnost, već jednom je pre sita ovih priča o prošlosti, pre sita je priča o onome što je bilo prije nas.”
Uz dva svjetonazorska pola koja predvode HDZ i SDP s pripadajućim satelitima, valja još spomenuti manjine koje se, razumljivo, bave prvenstveno manjinskim pitanjima tako da je njihova retorika manjinska, koja manjim dijelom zalazi i u svjetonazorsku retoriku, ali nedovoljno da bi je stopili u jednu. Manjinska je retorika pomirljiva za razliku od svjetonazorske, i naglašava ugroženost i potrebu za zaštitom. Ostaju još Živi zid sa svojom korupcijskom retorikom i Most sa sličnom reformskom retorikom. Prva sadrži drugu i obratno, samo je pitanje stavlja li se naglasak na negativnu sadašnjost ili na pozitivnu budućnost. Povratkom na Aristotela pak, iz priloženog se zaključuje da u Hrvatskom saboru sjede većim dijelom suci, a manjim političari, a stranke su većim dijelom sudske, a manjim političke. Stoga su obogatile Ustavni sud mnogim članom.
4. Zaključak
Kada se ne raspolaže retoričkim sredstvima te ne razumiju ili ne žele razumjeti osnove rasprave, lakše je pričati o prošlosti, nego o budućnosti. Prošlost postoji, a budućnost valja smisliti. Ili kako bi Jung rekao: “misliti je teško, zato većina ljudi osuđuje”. Glavni smjer rada političara mišljenje je i smišljanje, a ne suđenje i osuđivanje. Dok se u više od 10 sati rasprave kreću u smjeru prošlosti, kako da se radom usredotoče na budućnost? Ili kako bi rekao mandatar Tihomir Orešković na početku završne riječi: “da se moje firma, bivša firma ponašala ovako, gdje smo ne znam koliko sati proveli u ustaške temama, komjunističke teme, moja firma bi propala” (op. a. pritom gleda obje strane, ustaške SDP-ovce, komunističke HDZ-ovce).
