Preporuka odboru ministara i tumač puku

Nedavni dokument Odbora ministara naziva ‘Preporuka Odbora ministara zemljama-članicama o rodnoj jednakosti u audiovizualnom sektoru’ pun je intrigantnih umotvorina na koje treba ukazati autorima, radnicima i publici, tj. kreativnoj klasi koja tek ima da nastane, zainteresiranoj stranci. Nakon hvalevrijednog uvoda o strateškim ciljevima dokumenta (primjerice, borba protiv nasilja nad ženama i garancija da će žene imati jednaki pristup pravnome sustavu) na koji se ovaj oslanja (Vijeće Europe – Strategija rodne jednakosti), kreće pojašnjenje kako bi se ti ciljevi trebali ostvariti kroz audiovizualni sektor putem ovog dokumenta, pa ministri kažu da ‘audiovizualni sektor igra posebnu ulogu u ostvarenju ovih ciljeva’ te kako je u tom sektoru ‘sloboda izražavanja i rodna jednakost suštinski isprepletena’, a zatim i da ‘prakticiranje slobode izražavanja može unaprijediti rodnu jednakost.’

Odmah zatim, u novom paragrafu, nadovezuju se: prvo misao da je ‘audiovizualni sektor dobro pozicioniran da oblikuje i utječe na prevladavajuće percepcije, ideje, stavove i ponašanja unutar društva’, pa sljedeća: ‘on (sektor) odražava stvarnost žena i muškaraca u svoj njihovoj različitosti.’

Da bi se razumjela kompleksna premisa u kojoj audiovizualni sektor ima oblikovati stvarnost koju odražava, potrebno je zaći dalje u dokument koji zatim kaže sljedeće:

Audiovizualni sektor služi svim članovima društva. Ovo traži obraćanje posebne pozornosti na rodnu jednakost, kako u vidu sudjelovanja i pristupa sektoru tako i u vidu sadržaja i načina kako se žene tretiraju i portretiraju (…) da se poveća poštovanje dostojanstva žena.”

Imajući u vidu općenitu narav audiovizualnog sektora, treba biti dobronamjeran, pozdraviti trud u smislu ‘sudjelovanja i pristupa’, te pretpostaviti da se ‘sadržaj i način’ odnose na obrazovni, programatski dio sektora kojemu je cilj odgajati društvo, tj. oblikovati stvarnost, dok se to isto ne može odnositi na umjetnički dio sektora koji je u suštini odražavatelj, a ne oblikovatelj stvarnosti, i to stvarnosti kakvom je vidi autor, a ne netko treći, jer u tome slučaju autor ne bi bio autor, nego netko treći.

Nažalost, u dokumentu se potom a ni kasnije ne čini razlika između obrazovnog i umjetničkog dijela sektora. Umjesto toga, slijedi opis prepreka na koje žene nailaze te sljedeća konstatacija:

„unatoč ovim preprekama žene značajno doprinose audiovizualnom sektoru. U filmskom sektoru, primjerice, unatoč malom broju filmova koje režiraju žene, istraživanja pokazuju da je udio sudjelovanja žensko-režiranih filmova na domaćim i međunarodnim festivalima često proporcionalno veći i da žensko-režirani filmovi osvajaju više nagrada nego filmovi koje režiraju muškarci. Unatoč tome, filmovi koje režiraju žene značajno su manje prisutni na A-festivalima.“

Budući da Odbor ministara ovim paragrafom implicira da su nagrade mjerilo kvalitete filma (što je legitimno), netko bi zlonamjeran mogao iščitati da Odbor smatra kako su žene pozvanije režirati filmove. Svakako, ono što se ne mora iščitavati, već se može pročitati, jest da ako u većem broju dobivaju nagrade na B-C-Ž-festivalima, trebale bi i na A-festivalima. Ideja koja može biti vrijedna rasprave, ali u ovome bi slučaju vrednije bilo spomenuti jedan kasniji dio u dokumentu u kojem se ministri pozivaju na Euroimages (europski ekvivalent HAVC-u) i njegove van-ekranske i na-ekranske pokazatelje provedbe, implementirajući iste, podijeljene u dvije faze, s naglaskom na prvu fazu kao na prioritet. Posebno upada u oči treće poglavlje ‘Vidljivost, dostupnost te izvedba’, prva faza:

3.1 Festivali i nagrade (domaći i međunarodni) po rodu ključnog stvaratelja sadržaja

3.1.1. Radovi u glavnom programu

3.1.2. Radovi u popratnim programima

3.1.3. Nominacije u svim kategorijama

3.1.4. Nagrade u svim kategorijama

 

Sada je možda jasniji uvod u kojemu Odbor kaže da je ‘audiovizualni sektor dobro pozicioniran da oblikuje i utječe na prevladavajuće percepcije, ideje, stavove i ponašanja unutar društva. On odraža stvarnost žena i muškaraca u svoj njihovoj različitosti.’

Cilj je, dakle, oblikovati stvarnost koju će potom i odražavati, kao na primjeru s nagradama. Dokument je naravno detaljan i obuhvaća svaki segment filma, i u svakom segmentu zahtijeva paritet, pa tako ne samo u kreativnom sektoru i sadržaju, nego i u tehničkoj ekipi, među profesorima, pa čak i rodno ujednačen sadržaj predavanja. Očigledno, lakše je ujednačiti nagrade, nego li tehničku ekipu, profesore i povijest filma. I tako, davajući nagrade, oblikuju stvarnost koju potom kroz istraživanja odražavaju.

Ako kreće od krova, umjesto od temelja, graditelj kuće ravnopravnosti pokazuje da nema strpljenja uistinu sagraditi kuću, već želi dati privid putniku-namjerniku koji, ugledavši krov, vjeruje da se iza brijega nalazi kuća. Nedostatak strpljenja je primjer sile, i to neobuzdane, nepromišljene i razmetljive, a te nagrade nisu ništa više negoli puste medalje i priznanja koja se djeci dodjeljuju kada ih se želi zadržati u nekom nepopularnom sportu.

Dok je priča s ujednačavanjem nagrada kontraproduktivna djelatnost na štetu postizanja ravnopravnosti (termin ispravniji od jednakosti), petljanje u sadržaj i pristup sadržaju na štetu je samoga audiovizualnog sektora, pogotovo umjetničkog unutar sektora. Kada govore o ‘izbjegavanju seksističkog reklamiranja, jezika i sadržaja koji bi mogao dovesti do diskriminacije na osnovi spola, poticanja na mržnju i rodno utemeljenog nasilja’, ministri govore o subjektivnoj procjeni. Jer što znači ‘koji bi mogao dovesti’? To znači da se neće cenzurirati samo one koji pozivaju svojim sadržajem na rodno utemeljenu mržnju i nasilje, već sav onaj sadržaj za koji bi netko mogao zaključiti da navodi na nasilje. Pa će netko reći: ‘Paklena naranča me inspirirala da silujem okolo.’ Ali ako na stotinu gledatelja, 99 nisu inspirirani, u kome je onda problem, u filmu ili inspiriranome građaninu? Netko drugi će reći: ‘ptice su mi biglisale na uho: siluj!’ Tko će cenzurirati ptice? Široko je to polje, preširoko za jedan dokument čije bi se odredbe trebale primjenjivati u praksi. Odbor nije nesvjestan širine moguće cenzure, ali umjesto da, u liberalnome svom duhu, suzi prostor mogućnosti cenzure, on predlaže ‘pojačati procesuiranje odgovornosti’ među ostalim i na sljedeći način: ‘osvijestiti građane o pritužbenim procedurama koje mogu koristiti vezano uz audiovizualni sadržaj kojeg smatraju u suprotnosti s rodnom jednakošću.’ Dakle, građani će prijavljivati što smatraju da bi moglo dovesti do rodne nejednakosti. Budući da u dokumentu nema jasnih mehanizama koji bi ustvrdili kakav sadržaj dovodi do rodne nejednakosti, tj. (implicirane) neravnopravnosti, tko će biti taj procjenjujući autoritet? Možda Odbor ministara koji poziva na ‘veću rodnu jednakost’, a zatim i na ‘pravu rodnu jednakost’?

Teško pitanje, ali povratak na početak dokumenta i teksta pomoći će približiti se odgovoru. Kada kažu da ‘prakticiranje slobode izražavanja može unaprijediti rodnu jednakost’, nameće se pitanje kako se uopće prakticira sloboda (izražavanja). Slobodan čovjek je slobodan prakticirati što hoće (unutar jasnih zakonskih okvira), ali sloboda se ne može prakticirati. Ključ je u tome da je pojam slobode u ovome slučaju izmješten te njima on znači ideje do kojih su oni došli slobodnom voljom, a prakticiranje slobode tada znači prakticiranje njihovih ideja, a iz nejasnog dokumenta nije lako procijeniti koliko njihove ideje mogu unaprijediti rodnu ravnopravnost. Sloboda tržišta (marketing) te sloboda misli (autorstvo) koje Odbor podržava, u suštini su ideje tržišta koje on zastupa te ideje misli koje on zastupa, pri čemu se empirijski dade zaključiti da to nije povoljno ni po misli ni po tržište. Usporediv s ortodoksnim konzervativcima, Odbor se razlikuje utoliko što nije tradicionalan, nego revolucionaran, a namjera u ‘oblikovanju vrijednosti, stavova, potreba i interesa žena i muškaraca’ je ista. Zadirući u potrebe i interese, zadiru u osjećaje i misli, a sloboda koju propovijedaju je nametnuta sloboda, živa koliko i živahni mrtvac.

Štreberi uvijek prvi usvoje gradivo, a zadnji ga, ako ikad, shvate. Njihovi sljedbenici, građani koji će koristiti pritužbene procedure, oni koji će umjetnicima propisivati sadržaj i način pristupa sadržaju, misleći da su sljedbenici predivne ideje o ravnopravnosti, od ideje će preuzeti tek oblik ne razumijevajući sadržaj te, nesposobni da šire sadržaj a pokušavajući širiti ideju pošto-poto, širit će oblik, rastežući ga tako da sadržaj iz ideje ispada, a novi upada. Ideja kao predivna, mlada djevica koju nanjuši predator te naruši prirodan proces njezinog upoznavanja sa svijetom, uništivši je za barem jedan ljudski vijek, postat će samo statistički podatak u registru silovanih ideja.

Scroll to top