Montesquieu: Bio je zakon o veličanstvu (lex maiestatis) protiv onih koji bi počinili kaki zločin protiv naroda rimskoga. Tiberije se dočepa toga zakona te ga primijeni ne na slučajeve za koje bi bio stvoren već na sve ono što je moglo poslužiti njegovoj mržnji i njegovoj sumnji. U slučajeve koje je progonio ovaj zakon ne ubrajahu se samo čini, nego riječi, znaci, dapače i same misli jer se izljevi srca što ih proizvodi razgovor između dvojice prijatelja ne mogu uzeti za drugo nego za misli. Poradi toga, ne bijaše više slobodne povjerljivosti kod gozba, iskrene odanosti među rođacima, vjernosti u robova: licemjerstvo i mrzovolja je careva zahvatila sve; prijateljstvo se smatralo pogibijom, iskrenost neopreznošću, krijepost bolešću koja bi narodima mogla dozvati u pamet sreću prijašnjih vremena. Nema groznije tiranije od one koja se izvodi pod plaštem zakona i s tobožnjom pravdom, kada se ide – da tako rečem – potapati nesretnike i na samome stoborju na koje se bijahu spasili.
UVOD
Postavimo četiri izrugana, kroz povijest izmučena arhetipa (fizički te psihički nedostatni, seksualno te rasno različiti) da bismo što preciznije prispodobili način djelovanja i samim time prirodu političke korektnosti. Govorimo o njezinim dobrim namjerama!
Nijemci, tj. nijemi ljudi, tj. ljudi koji ne govore, diskriminatorno-asocijativnim nizom dovode nas do slijepaca, tj. slijepih ljudi, tj. ljudi koji ne vide: Umberto Eco želi da slijepce zovemo ‘osobe koje ne vide’ jer se slijepci tako ‘bolje osjećaju’. Ako otvorimo rječnik i nađemo riječ ‘slijepac’, njeno će objašnjenje biti ‘osoba koja ne vidi’. Radi praktičnosti jezika, pojmu umjesto sintagme tražimo riječ, ako ona već ne postoji. Ali političkoj korektnosti je milije koristiti sintagme u nadi da će količina riječi u istima ublažiti, razriječiti svu traumu koja se krije u pojmu. Usporedivo ponašanje često vidimo u američkim filmovima i serijama kada likovi brbljanjem kod psihijatara razvodnjavaju vlastite traume. Tako su invalidi postali npr. ‘osobe s invaliditetom’, a retardirani npr. ‘osobe s posebnim potrebama’. Jasno je da bi doslovan (grub) prijevod invalida s izvornoga jezika glasio ‘nevaljan’, ‘nevrijedan’ i tome slično, ali racionalna i otvorena osoba neće to pomisliti, nego ono za što naziv u našem jeziku i stoji: osoba s (određenim) fizičkim nedostatkom, tj. invaliditetom. Kada kažem: „čitam Krležu“, čitam li zaista lice Miroslava Krleže kako me blefira u pokeraškoj partiji, a kada me na koncu nadmudri, na lijevom mu se kutku usne nazre blagi osmijeh te me potapša uz par mudroslovnih rečenica, ili ipak čitam Krležinu knjigu, ali za sreću jezične praktičnosti upotrebljavam metonimiju te kažem: „poznajem invalida“, podrazumijevajući osobu s invaliditetom.
A retardiranog koji je postao osoba s posebnim potrebama? Ako su njegove potrebe posebne, mogu li se one zadovoljiti Heydrichovim posebnim tretmanom? Kako uopće prepoznati posebnost nečije potrebe? Vidošević je npr. volio preparirati egzotične životinje, a Sanader sakupljati skupe satove; oni su imali posebne potrebe, i moglo bi ih se nazivati kojekakvim imenima, ali bilo bi netočno da ih se naziva retardiranima. Širenje pojma zanimljivo je pratiti i na institucionalnom nivou pa tako, nakon što potražimo mentalnu retardaciju na engleskoj wikipediji i preusmjeri nas na intelektualnu invalidnost (nesposobnost), saznajemo da se u SAD-u stručni termin iz intelektualna invalidnost promijenio u razvojna invalidnost (što uz kretene, imbecile i debile sada obuhvaća i, primjerice, epileptičare). U Britaniji možemo pratiti promjenu imena središnje institucije za retardirane iz ‘the Midlands Institute of Mental Subnormality’ preko ‘British Institute of Mental Handicap’ u ‘ British Institute of Learning Disability’. Ovo zadnje obuhvaća i, primjerice, disleksičare. Ipak, wikipedijin članak o intelektualnoj invalidnosti (na koji, ponovimo, preusmjeri pretraživanje mentalne retardacije) zaključuje sljedeće: „zbog svoje specifičnosti i težeg miješanja s drugim stanjima, termin ‘mentalna retardacija’ još se ponekad koristi u profesionalnom medicinskom okruženju svuda po svijetu, kao u službenim znanstvenim istraživanjima te u papirologiji (eufemizam za ugovore, op. a.) zdravstvenih osiguranja.“ Predložimo kvalitetniju sintagmu za retardirane, ako ih već ne smijemo riječju oslovljavati, radi lakšeg razlikovanja među ostalim potrebnicima: ‘(parcijalno) mentalno dislocirani.’
Nazivom se dislociralo i mušku homoseksualnu osobu u razgovornome jeziku iz riječi ‘peder’ u riječ ‘gej’. Za one koji smatraju da je riječ peder ozloglašena, recimo dvije stvari: seljak se isto koristi u pogrdne svrhe, ali jedino je njegova izvedenica seljačina i službeno pejorativnog prizvuka. Seljak stoga ne postaje primjerice rustikalac. Danas se može čuti naziv ‘gejčina’ za homoseksualca, a nemalo puta i sam naziv ‘gej’ u predrasudnom kontekstu. Prelaz pedera u gejeve ne pomaže lišavanju primitivnog dijela puka njihovih predrasuda. Dalje, ako nekome smeta originalno značenje riječi ‘peder’, dakle ‘stariji muškarac koji voli mladiće’, izvorno značenje geja jest ‘veseo’, ‘bezbrižan’… Homoseksualcu koji se bavi izvornim značenjima veći problem bi trebala predstavljati riječ gej, jer ona ne podrazumijeva samo spolnu sklonost, već i nekakve karakterne osobine. Ali ako je trauma pod riječju peder previše svježa i velika, evo par varijanti prijedloga diferencijacije spolnih sklonosti: istoljub – raznoljub; spolist – spolraz; izljub – razljub.
Hodimo na analogiju s američkim crncima, prototip sprege društvene podređenosti i političke korektnosti. Iako ih s hrvatskim homoseksualcima jedino veže to što su diskriminirana i kroz povijest itekako ugnjetavana skupina, postoje neke sličnosti osim očigledne promjene nazivlja: općeprihvaćena društvena ideja da, dok je peder bezobrazno prevaliti preko heteroseksualnog jezika, homoseksualci su slobodni koristiti tu riječ ako požele. Slično možemo primijetiti i kod američkih crnaca, čime se odaje dojam da su te skupine ‘zaslužile’ koristiti te riječi, jer su pod njima pretrpjele nasilje. Pozitivnu diskriminaciju najlakše je prispodobiti nogometom: ako sudac ošteti jednu stranu nepostojećim penalom, iskupljivanjem drugoj strani vršeći novu nepravdu samo prouzrokuje kaos i zamućuje već nanesenu nepravdu prvoj strani i zapravo umanjuje njenu moralnu pobjedu, čemu smo imali priliku svjedočiti devedesetih u ogledima Croatije i Hajduka. Ali, zagovornici političke korektnosti, kao što piše u ‘The Economistu’, misle drugačije: „ako prosudite da određena skupina želi da je se zna pod određenim nazivom, da je naziv u široj upotrebi te da bi se korištenje bilo kojeg drugog činilo neobičnim, staromodnim ili uvredljivim, onda ga koristite. Kontekst je važan: obojeni je uobičajen naziv u Južnoj Africi za mulate; ne smatra se pejorativnim. Drugdje bi mogao biti. Zapamtite da se vremena i nazivi mijenjaju: izrazi koji su bili u svakodnevnoj upotrebi prije nekoliko desetljeća, sada su omraženi. Ništa ne dobivate nepromišljenim vrijeđanjem čitatelja.“
Avaj, jeziče, ako te moda određuje! Avaj, skupine, čije nazive moda određuje! Kolebanje nazivlja od desetljeća do desetljeća ukazuje na nestabilnost, krhkost, ugroženost određene skupine. Ako je iznadcitirano objašnjenje razlog zašto peder ne bi smio biti peder, a crnac – crnac, društvo se uči da ugroženim skupinama pruža podršku kao indigo roditelj koji nestabilnom tinejdžeru daje novce da svoje nesigurnosti liječi posjećivanjem frizerskih salona, tj. instituta za njegu kose, radeći pritom radikalne zaokrete vlastitog vlasišta. Mijenjanje naziva umjesto poimanja pojma stvara kontraefekt i ugrožene skupine ne integrira, nego ih podvaljuje društvu koje ih tada tretira poput kukavičjeg jajeta, poput špijuna koji mijenja ime, jer podriva društvo. Iako je svrha političke korektnosti stvoriti ugodnu atmosferu svim konstruktivnim čimbenicima društva, ovakav način ne djeluje umirujuće po ugrožene skupine, dok većinskoj skupini također stvara osjećaj ugroženosti. Tanka je linija između ugroženosti i panike, a panika društvo pretvara u rulju.
CENZURA ILI UTJECAJ NA UMJETNIČKA DJELA
Ipak, umjesto da se politički korektnici zamisle nad pogrešnošću svoga djelovanja, oni na samopouzdanom autopilotu marširaju i na najudaljenije kutke društva, te tamo gaze prste nesretnicima koji vise s ravne ploče kojom oni krotko hode. Umjetničko djelo može doživjeti dva generalna tipa cenzure, izravni i neizravni. Izravni kroz prekrajanje samog djela, neizravni kroz utjecaj na javni prijem. Prije nego oprimjerimo prvi tip, vratimo se modi jezika kao idealnome uvodu u smrtni grijeh političke korektnosti: dok treba zdvajati da se ne raspojasa, valja i priznati da moda, tj. efemerna društvena strujanja, utječe na standardni jezik, uvijek jest i uvijek hoće. Srećom, umjetnicima ostaje književni jezik, blagost vremenske sveukupnosti neopterećene modnim munjama.
Problem nastaje kad se politička strujanja nameću standardu, jer tim strujama plivaju spoznajno ne jači od zubatca, karakterno ne čvršći od jegulje, i ta stvorenja neokrznuta rone ispod tanke crvene linije standardnog i književnog jezika. Korektnici dakle svojom plemenitom namjerom ugode svima, napadaju ne samo kulturu, već i umjetnost. To nije ništa novo, malograđansko poimanje umjetnosti kroz povijest uz istu veže ugodu kao bitniju kvalitetu; ostatci takvog shvaćanja vide se i u komunizmu kroz socrealizam, ali danas se s pozicije navodno intelektualno superiornijeg društva odnosimo prema tim pojavama sa svepoimajućim podsmijehom. Kad ljudi ne mogu pojmiti cjelinu i ne razlikuju bivstvovanje lika u djelu od biti djela, javlja se fašizacija umjetnosti – određuje se tko može biti glavni lik, getoizira se sporedne… Društvo koje ima želju, ali nema moć provesti autofašizaciju, iživljava se nad umjetnošću kao neiživljeni roditelj nad svojim djetetom. Na mala vrata izmiljuju papci velikog brata.
Nerazumijevanje cjeline umjetničkog djela i cjeline u širem smislu, tj. nerazumijevanje povijesnih okolnosti u kojima je nastalo neko djelo, dovodi nas do Pustolovina Huckleberrija Finna u kojima je ‘nigger Jim’ retuširan u ‘slave Jima’. Naravno, poznato je kako je Mark Twain bio veliki borac za ljudska prava, a taj ‘crnjo Jim’ istinski junak njegovog romana. Ipak, riječ koja tada nije imala današnje breme značenja, danas može samo dodatno dočarati jadan položaj u kojem se Jim nalazi; dakle, pomoći namjeri djela da probudi suosjećanje. Ali tupi nož političko-korektne cenzure istoj se prvoj zabio u srce. I tako je u rukama spomenute, tupe na empatiju, nastavio kasapiti umjetnost. U Pipi Dugoj Čarapi (ili Bječvi, ako nekog vrijeđaju turcizmi) Kralj crnaca preimenovan je u Kralja južnih mora, što podsjeća na Tuđmanovu inicijativu s početka devedesetih kad se Dalmaciju uporno oslovljavalo Južnom Hrvatskom, ali, vratimo se Dugoj Bječvi: ideja da, pošto po Njemačkoj i Švedskoj više ne živi samo bjelačko stanovništvo, štoviše, i nebjelačko stanovništvo je donekle obrazovano, a gotovo nikad domorodački (poput crnaca u Bječvi) odgajano, povijesni se položaj i uloga crnaca po Pacifiku, te sukladno gledanje zapadno-europskog djeteta na njih, mora izbrisati. Neugodno potomku Pacifičara, neugodno potomku genocidara, a budući da je svrha umjetnosti ugoda, isfotošopiraše dušebrižnici Jima i Pipinog tatu. I ne staše na tome. Ustaše. Jer dok se navedene promjene više tiču osjećaja onih odraslih te je njihova namjera izbjegavanje prčkanja po nastalim traumama, promjene koje izbacuju nasilje iz umjetnosti za djecu, bave se sprečavanjem nastanka novih trauma. Tako su ‘modernizirane’ mnoge Grimmove bajke, pokoje Andersenove i tako dalje i tome slično. Ali djeca vole nasilje u umjetnosti. A vole ga jer ih dovodi u pojačana emocionalna stanja koja im razvijaju karakter. Zeko i potočić, osim mnogo suza koje plaše indigo-frigidne odrasle, stvara i empatiju. Crvenkapičinu baku vuk treba pojesti, a ne zaključati u ormar.
Život je trauma; to nam je, nažalost, osvijestila psihoanaliza. Umjetnost je dobrim dijelom imitacija stvarnosti, bilo konkretnija bilo apstraktnija. Umjesto da se umjetnost ostavi da se na miru bavi traumama (bez donošenja ad hoc sudova) i oplemenjuje ljude, ona postaje asistent u proizvodnji neiživljenih budala. Postaje sredstvo ugode. Djeci, koja uvijek žele biti starija, izgledati starije, biti shvaćena ozbiljnije, koja idealiziraju odrasle jer im je u prirodi da i sama odrastu, uskraćuje se napredak kroz remek-djela naše civilizacije, a serviraju im se raznorazni Teletabisi. Umjetnost ugode; prije droga, nego umjetnost. Kako odrasta, obrazovaniji sloj pratit će više filmske festivale, neobrazovaniji više komercijalna kina. Službeni prostori ugode: bilo da idete nakvasiti lice sudbinom mlade, šarmantne Ciganke u nekoj neprijateljskoj straćari, ili napasati oči najnovijim dosezima industrije efekata. Svakako, i u tome ima nekog zadovoljstva, ali nema umjetnosti. To su sve ugodni surogati iz kojih se širi miris političke korektnosti koji nastaje kada se dokoni, znojavi zapadnjak naparfimira.
Znojavi naparfimirani zapadnjak diskriminatorno-asocijativnim nizom nas, preko Luja i Versaillea, dovodi na „Planinu Brokeback“. Na čistome, planinskom zraku razjasnimo razliku utjecaja na javni prijem djela, odvojimo neizravnu cenzuru od legitimnog umjetničkog suda. Slavoj Žižek u knjizi „Pervertitov vodič kroz film“ piše o tome zašto taj film ne zaslužuje Oscara. A zašto po Žižeku on ne zaslužuje Oscara: „Ovdje bi kao pozitivan protumodel Planini Brokeback trebalo navesti Capote. Oni koji oba filma stavljaju u istu kategoriju ‘gay tematike’ posve promašuju ključnu razliku: dok je Brokeback Mountain u suštini film o homoseksualnosti, o tragičnom ćorsokaku gay para koji održava svoju vezu u neprijateljskim uvjetima, Capote je film o liku koji je, među ostalim, također i gay – ali fokus leži drugdje, homoseksualnost nije ono što u temelju definira glavni lik. Nije li TO prava pobjeda gayeva – činjenica da glavni junak filma može biti upadljivo gay, ali da ta osobina ne zasjenjuje sve druge?“
Dakle, poglavlje ‘Zašto je Planina Brokeback zaslužila izgubiti?’, Žižek završava nekakvom idejom o ‘pobjedi gayeva’. Ispada da se ta dva filma natječu u tome tko će pokazati ponosnijeg pedera, a da je starogrčka ideja o umjetnosti kao imitaciji stvarnosti potpuno izgubila značaj u našemu progresivnom vremenu. Ali pustimo sad Stare Grke, vratimo se Oscaru, i to Wildeu, usput i pederu koji je (otprilike) rekao da kada društvo optužuje umjetnost za nemoral, to znači da umjetnost društvu vraća sliku njegove vlastite moralne izopačenosti. Bilo bi stvarno smiješno da se pedere u krkanskoj, polupismenoj, ovcojebačkoj vukojebini prikazuje kao ponosne izvanormaraše koji hrabro i javno izjavljuju i žive vlastitu ljubav. E sad, pustimo što bi bilo lijepo; ali vrlo nerealno je očekivati od ne odveć obrazovanih kauboja takvo ponašanje, a umjetnost je, kao što rekosmo, barem u sadržaju, prvenstveno imitacija stvarnosti. Oscar bi u idealnome svijetu trebao nagrađivati umjetničku izvrsnost, a ne karakternu izvrsnost glavnih junaka. Naravno, u potonjem slučaju, umjetnosti se sužava izbor tema, dakle, uskraćuje joj se sloboda misli da npr. snimi film o kukavičluku u ljubavi koji vodi u nesreću. Ne idealno, ali društvo ustremljeno ka idealima, mora podržavati snimanje takvog filma koji mu vraća vlastitu šugavu sliku, ali naravno, neka se, raznovrsnosti radi, usto snimi filmska bajka u kojoj se ponosni kauboji iz pripizdina drže za ruke po pašnjacima ljubavi, dok je glavna tema filma kako im stoku otima neki zli Todorić.
AUTOCENZURA ILI UTJECAJ NA UMJETNIČKI PROCES
Kreativna Europa, program Europske komisije za kulturni i kreativni sektor do 2020., sveti gral današnjeg umjetnika, smatra da će bliska budućnost u spomenutim sektorima biti prožeta kompetitivnošću i mobilnošću „kulturnih i kreativnih igrača, s naglaskom na umjetnike“. Napeto iščekujući transfere Socratesa i Georga Besta u Hajduk, razočaram se saznavši za Porez na europsku dodanu vrijednost. Preskupo. Europska komisija, koja je stvorila Europsku dodanu vrijednost, o istoj u jednoj svojoj studiji kaže: „riješiti ovaj neuspjeh (davanja definicije EDV-a, op. a.) može se činiti glavnim izazovom u sučeljavanju s onima koji su zabrinuti sa stanjem EDV-a. Nije tako. To je sporedni izazov. Glavni izazov jest kako maksimizirati EDV, ne kako mjeriti ga.“
Eto, nismo saznali što je, ali prva točka preko koje će EU osigurati EDV jest: „nadnacionalni karakter djelovanja i događaja koji doprinosi regionalnim, nacionalnim, internacionalnim te drugim Unijskim programima i politikama, te utjecaj takvih djelovanja i događaja na kulturni i kreativni sektor kao i na građane i na njihovo znanje o kulturama drugih.“ I dok se EDV većinom osigurava putem tvarnih vrijednosti, a budući da se teško definira njeno široko polje djelovanja, na umjetničkom se polju osigurava, dobrim dijelom, putem duhovnih vrijednosti. U tom pogledu, Europa od umjetnika traži bilo koji od dva pristupa: dijelom već spomenuti nadnacionalni pristup, najlakše prispodobljen filmskim koprodukcijama, ali i bilo koji rad koji tematizira globalni izazov multikulturalnosti te potiče različitosti i njihovu suradnju; oprečno spomenutome jest isticanje vlastite različitosti, tj. posebnih obilježja koja bi mogla biti zanimljiva ostatku Europe, te očuvanje bogate raznolikosti zemalja Unije i zainteresiranih susjeda, ukratko, samoorijentalizacija.
Ovo su općenite smjernice koje se opet u konkretnim situacijama daju donekle svojevoljno tumačiti, ali konkretne situacije su prijave na natječaje, a u većini natječaja traži se osiguravanje Europske dodane vrijednosti, dok se u ostalima prešutno podrazumijeva. Nedavno je tako bio natječaj za kratku priču čija je tema bila migracije po Europi i kako one djeluju na razvijanje multikulturalnosti i tolerancije. Pa natječaj za video-igre (spadaju pod kreativni sektor kao i umjetnost) u kojem se uz kreativnu vrijednost traži i kulturna raznolikost. Nemali broj natječaja poziva mlade kreativce da prijave (video) radove na temu zašto vole Europu i što im znači upoznavanje različitih kultura te tako osvoje npr. putovanje u Brisel. Filmski festivali upozoravaju da ne primaju radove koji imaju uvredljiv karakter na nacionalnoj, vjerskoj ili rodnoj osnovi. Dakle, u ovim birokratski samopouzdanim vremenima, vrlo je jasno što je dobro za umjetnost, a što loše. Oscar Wilde se ne bi složio, ali on je živio u vremenu kad je Europa bila razjedinjena i nije imala nikakve dodane vrijednosti. Kreativna Europa stavlja poseban naglasak na diplomatsku vrijednost sektora, a unutar sektora na audio-vizualnu djelatnost. I što preostaje umjetniku u nastajanju? Kvalitetno i nadahnuto praćenje uputa. Štreberi su novi umjetnici. A od njih se ne očekuje samo određeni izbor tema, nego i određena diplomatska fokalizacija, tj. pristup. Političko-korektni pristup koji ne vrijeđa, nego ugađa.
A da nadolazećim umjetnicima bliske budućnosti olakšamo penjanje po kompetitivnoj ljestvici europske uspješnosti, klasificirajmo moguće pristupe.
Diplomatski pristup je najisplativiji, najčešći je u audiovizualnim umjetnostima, a kao što se već dalo primijetiti, dijeli se na dva: pristup zanatske formule, zanatsko kopiranje zapadnoeuropskih uspješnica uz poželjno multietnički samopodržavajući sadržaj; te samoorijentalistički pristup, tj. romantiziranje u odnosu na Zapad vlastitih nazadnih društvenih fenomena; u suštini zaključivanje da, iako smo bijedni, i mi smo ljudi baš kao i vi, ako ne i bliži iskonu ljudstva.
Eksperimentalni pristup najčešći je u likovnim umjetnostima. To je zahvalan pristup jer je dovoljno apstraktan da ne bi nikoga uvrijedio, dakle, ne radi protiv europske diplomacije. Štoviše, sljedbenici ovog pristupa na neki su način tajni agenti europske cenzure, jerbo svojim, uglavnom besmislenim, a u pravilu beživotnim preokupacijama, odnarođuju umjetnost, ohlađuju narod od umjetnosti, zatvaraju vrata empatije šifriranjem umjetnosti tako da se čini kako bi samo vrlo obrazovan i od Muza inspiriran um mogao odgonetnuti umjetnikov naum.
Jakački pristup, koji uključuje puno vlastitog Ja, a malo ičeg drugog, isto je garancija uspjeha i ne kosi se s diplomatskim pristupom budući da se ne bavi drugima pa je minimalna mogućnost uvrede. Najpopularniji oblik je dokumentarni film, a najčešći poezija. A uspjeh će djela biti veći što je autor biće trivijalnijih ili birokratski popularnijih trauma, problema i preokupacija. U slučaju da mu traume, problemi i preokupacije spadaju u popularne, jakački pristup djelomice ispunja i diplomatski. U slučaju trivijalnih trauma, problema i preokupacija, ta umjetnost bit će zanimljiva ili kolegama u istome naumu ili druzima po zatvorenosti u vlastitom kozmičkom svemiru gdje je manje misli, ali je zato više stavova. Manje sadržaja, ali više forme, čime djelomice potpada i pod eksperimentalni pristup.
Onima koji se ne nalaze u ova tri pristupa, moglo bi se isplatiti bavljenje umjetnošću za djecu, čemu su pribjegavale umjetničke duše u cenzorskim vremenima. Nažalost, Kreativna Europa je i tu doskočila, lukavica, te stavila još jedan poseban naglasak u svome programu: na umjetnički odgoj mladih. Danas, čini se, sva sloboda se slila u ruke birokrata koji istu šalje na intenzivne radionice kreativne tolerancije u nadi da će mu se vratiti s kakvim flambojantnim receptom, dok se alergije nemilice množe, a sastojci razmjenjuju olovne poglede: „danas ti, sutra ja.“
