– 1. –
Lijepog li čovjeka! Noć i u noći tama, okolni oblici utišani; vratnica ga časti zaključkom, u odsuću jačega svjetla ko pozlaćena. S praga u sobičak u kojemu svi sjede: iz noći žmarac tjesnoći ko pesnici, iz najcrnje i zabijeljene, velike, gradske; ljepotan svlači kaput, crn, i čisti crnu kosu; zamasi s nje deru bijele krpe snijega, pokreti kratko i pravo lome bakreni zrak zlatnim dlanom: svjež je i stoji. U ovoj zagušljivoj, nerazaznatljivoj, pocrvenjeloj s crvena žarulji sjenila poderana s poda, sjedaoni. U čijemu se kutu ko pauk kreće žar; potopljenog zastoj i tijeka razvlačenje jer čini se pod vodom, pa leluja otprije. – Nigdje nije pisalo decidirano, nego da će banke to narihtat prema tržišnim uvidima, – uz prozor, mećavi zatvoren i mrk, božićno trepeće zimzelen ko krilo. – Taj dio dobiti valutno je vezan. Dok u valutnom ga zaduženju nema, – – – podalje njih, u fotelji, pijano ih biće sluša; njušeć mrzlinu: stiglo je. – … dobit iz promjene vrijednosti CHF valute u periodu najintenzivnijeg zaduženja, – – –
A budno ih i unišlo biće gleda; još s praga; odašilje. Giba se žar; iz ruke u ruku; zapackani dimom ko u vodi da je ulje. U tami, obris, plava krvotoka. U malenu, toplu jezeru; obris struje, uz zebnju oceana. – Efekt je konverzije potpuno pozitivan, – – – i muk – crnobradi lik k poslu se spusti umuknuvši; s prsta rizla zavijuga ko što bi alga. Čeka se. Predsobljem lomi se volja ko ona tamo vrata; tamo zid je malj od crne buke; nad trakom se svijetla i blijeda dima tu cika uz bas obećaje ko prijetnja. – Izvest ih i strijeljat!, – i poliže papir, – Revolucija! – jer sve je prije sna ništa. A po buđenju tek!; Ivan umah kihne, trgnuv se i razbudi.
Noćas je 2014.; on, godište osamdeseto; zna gdje je, i da tu je sam. I bol ga probode ko da nema nego prsa. Ali je i glava; i noge, ruke: obaveza djelovanja. U fotelji je, praznoj i usamljenoj misli, u prizoru samoće bez odličja htijenja, želja i čak bez shvaćanja; pucketanje kralježaka ko krckanje lišća u truleži istanjenog da vjetrić ga lako raznaša, da ga baca. Škilji odležalim okom guleć mrski svijet vruć i gotov; a da se je taman bio opustio u pijanstvu, u fotelju se namjestivši da kunja, e da bi plenumašenju se do, žmireć, u sebi rugao: glupanima, socijalistima, umarateljima, uništavateljima nezavisne, neizvjesnosti; u prelamajućoj blistavosti uravnavateljima, migajućoj, budućega, novoga bez repova da mu ih se soli. Ping-pong, graničar (Ivana), biljar, fliper, golf; okrugla, brzokretna, upadajuća riječ odbijajuća: o nejednakosti, blagajnici brate škveru radniku sirotinji, Grčkoj, pa prekarijatu, ali prvo njemu: podaniče, licemjeru,… dao guze, kokain, privatnim letom, natikače, – – Ivan prvije njima: niste nit ćete postat faktor politički jer smarate, to s dna si oka štrcajuć ih njih slikom da popizde, jer prosto tržišno su van event-sentimenta neuzbudljivi te karizmatski, prijedlog im ona pratilja je fotogenična uz nedoživljenu, opipljivu, dojeću Matovilku. Jer ništa nije nego prizor, a čovjek tek je lik; s pravilnosti natjecahu se ispravljanjem. Ruke im po krilima ko mačke; vid prede isprotezan po jezika kadifi. Odmor volje, jer, ako želi, volja odmarati se može; jer preniješe joj pra-uspavanku uvježbano, iz ponavljanja fraze ocijeđeni u osjećaj misli ko okus, ko ukus, u fino. A buditi se boli: tu splete se Ivan o puni lik došljaka. U njemu hrupi; ispunja ga instinkt; prožima ga čitavog i oživljava ko ljudski komplet na Zemlji u najživotvornijemu naponu; a taman bio je zadrijemao zadovoljan jer u općoj mlitavosti hrvatskoj ko iskupljen.
Duh se slikom ljepote tjera u sve dalje ko u napokon svejedno. Tlo je doživljaju slike, o kojemu ga ona izbije. Pred ljepotom se došljaka smjesta sve živo i mrtvo sortira, i Ivan se, umoran ko ideja, u sliku ljepote postavlja bez žaljenja, bez bunta; u raspored slike i ostaje tih; djelić nje, očito ljepote, prve čije pravo sja u istine suštini; prve, koja očito poznala je ljubav. Toliko želja, snova, želja, ali u tijelu; uvjerenja, tražena dugo i drhtavo napipana, iz glave cure kroz oči ko leptiri cvijetu. Pojava cvijeća na Zemlji; nagovještaj umjetnosti, katarze, garancija najdaljeg; a i nade, čekanja, dok se penje k božanstvenome. Piksel u nespoznatljivome; ali vidljivom. Iz fotelje, a do fotelje ružneć i sve usamljeniji, iz trenutka oživljen u slici cio kao želja, da uživa, da bude kul; oko nje se je sve okretalo, jer kretala se jedino je ona. Zatiljkom trti o naslon; preosviješten, perutav sviješću; presvjestan, a da sam sebe zanima najviše; te foteljom uz ove dosadne, u pomirenosti, u otvorenu kavezu neromantizirano; dok iza ovamo se onih vrata zatvorenih zbacuje s mesa ko voće s voćke gruvajuć život. Potvrđujuć i čulan; a on ovdje zavaljan je ko da nije u. A što bje vani, u zimi, kretanje; neispričljivo, i neizmislivo; ono u prepričavanju izbačeno jer nepodjeljivo. A unutra, pokretanje, trljanje, trajanje kožom; prepričljivost lajava s anđelka dva, s psihoanalizom i s postmodernom.
Da ne bi stojeću ljepotu. I lakše mu je i teže; ide iz njega, k prizoru su-sjedača, upliće se u zajedništvo, te rado bi, da može tamo htjeti; zajedništvo, da, nas braće, ali jedino pred jačim, jedino pred moći. K njima, prestravljenima ko što je i on: naočigled. Njih natkriljuje tema (žrtve kredita u švicarskim francima) ko anđeo treći (da ova dva mogu u miru da se ljube), jer o pravici meritorno: neprobojno kružeć s dobrote na podatak. Impresionirahu; a sada će da pate. Jer pred njima bezdan u njih gleda; u najbolje, što se može biti: suodlučivanje, održivost, jednakost; u bezdan svrhe ruku, očiju i nogu. Gdje neprijatelj njihov jest najjači, kojemu dano je da bude: divlji kapitalizam. Ali ono, što najjače očito je uopće jer prvo i otkrit će i lagat, to svetica je neprijatelju zaštitnica: slika. I mora da im ćute, zalud sapunane, dlačice pod grlom mokroću vijavice te mora da evo se četiri oka, k pogledu u stizanju beznadne težine, iz kružoka odlamaju: da vide u crno bez prostora, bez vremena koje prisiljava prostor na mijenjanje, i u crnome tome ponavljajuće, neiscrpno, stjecanje; doticanje tijela tjelesnošću žena; djevojaka, ljepotica; i to toplo u žudnji; pristajanje, pristajanje i prianjanje. I oni na zabavu ulažahu močeći ovaj prag; uranivši, protreseni, no što pjeni se bje ženama preskočiva lokva plitke nelagode. A uljez – je turist.
Koji gleda u njih, no ne čeka ni na što. Mora da razumije: ‘Merkel’, ‘euro’… Izložit se zimi: meko stražnje meso da smrzavica glođe. A nervozno crijevo toplota sjedenja obgrljuje, relaksira, no i zato će se neprijatne čitat vrline, koje pretpostavljaju ikakvo podčinjavanje radi stabilizacije. Dvojica, Ivan ih poznaje, NGO; pričahu o krivoj gravitaciji, ekonomske aktivnosti financijama, a ne proizvodnji; o naličju prvenstva kakvo proistječe iz špekulacije; njih srdi da iz žarišta se internacionalizacije napretku pokorava ko od pravednosti bržemu. Začudo – u renesansi koristonosećeg – pioniri da se prate prije nego kruha gladni! Crnobradi hoće da Syriza će rasturit, a da prababa mu šale zbijaše: dužan si ko Grčka. Kretnja ko grč; žele da zadrže, zaustaviti žele, nadovezat se jer zato učili; žele da brzina vrati se nećkanju. No prebrzo se dovrše; preuranjeno slože. Tajac. Izgled. Kapci da se spuste ka možda pitanju ozbiljnijemu od ljepote. Iz njih nesta osjećajnih misli o ekonomiji, jer isprolijevaše se svi u prsa, te izbije iz njih stvarniji, dovršeniji život ko obavijest; nesta garda i grupi se desi istovremenost poruke: ti nisi taj. Likovi im tako su naskroz, kameno točni; oko nas znači da ravnina je ko smrt. I snaći se, bilo bi svetogrđe: posvećenik jest oblik dospio na očigledan cilj.
Danas, kada priroda šalje ovo – – – i dalje stoji, i dalje čeka; miran jer presnažan, prelijep i blag jer ne prska – – – ko šaka o stol empatiji, trezvenosti, ljevici; ranjivima djetinje, jer dijete im i jest ideal, – – a netko se o vrata u crnilu iz plesa kresne ko o fosfor i zvuk ih nevidljiv takne ko tijela razderana vrućina. Ivan, on može izabrati: kapitaliste ili socijaliste. Ljevicu ili desnicu; nikoga do njih. I ništa nego stjecanje, ili dijeljenje, i ništa nego kič u sokoljenju ili u žalbi; cinizam ili dosadu. A neprijatelja da nema; ima li slike ništenju bliže, shvatljivije slike nestajanja?
Nema, do s lešinarima oko strvina. Ništa nije ostalo sem slika. I veća je u većega; i ništa veće ne može da nas uzvisi brže. Mržnjom će na bol i strah, jer vruća je i davi drugo; koga mrzi? Mržnja ne postoji; da ijedan mrzi, to je neistina; nju se izmišlja, a on, – – ovdje sjedeću petorku; ne zna otkako; a zna da su krivi i zna za što su krivi… A i ranije su ga u večeri ismijali, da je pudlica Martuševa i svite mu libertarijanaca… Zna da sada pate. Zna da se ruši, ljepotom, fantazija slabića o tome, što je pravda; da opiru tim se snažnije za snage pravedniji užitak.
Stoji, ko i vrijeme; u njih, u njega, u ovdje sve, u ovo ništa – u molbu za sobom – koje nije imalo povoda nastati. Koje bit će, postojeći, oblikom utamničeno. Ljepota i moć; u svijetu kojemu dane su oči i ruke; repetiranje slike ko mišljenju nula s koje zna se da postoje minus i plus. A tada! – S’il vous plait, – – – to reče im dubok, topao glas. Presložen mu crni kaput crnje teče gladak pod trokutom. Suvišci se radnji praćakahu sjedaonom. Predaleki hihot bukti metalno, napastujuć; hihot u mulju tone ili čak iskače ko trstika nad muljem; mulj je talog. A vidi tamo; na zidu dva su prozora, okrenuta u noć koja sniježi.
Krasoti je dovoljno da u vidokrugu stoji niti minutu, kadli: istina. Istina. Istina, Ivan će naglas. Shvaća da to reče gledajuć u njega – da u njega bulji – u tome se iskrećuć; iskrenut iz zamišljanog i dim se s time sliježe, s istinskih kontura; i s njih dva oka crnja i dublja od bistrosti. Ko da zakorači, – – – iz mraka tresak; i mrak ga poželje i bi svjetlo; usisani dim raspljušti se bukom metar po metar po zvuk do grla sjedačima. Muzikalno grane; i otvor će nov ko krik napunit lijuć svukud s okvira novih, svjetla širom, vrata iduće, veće prostorije bučeće te nagrnu iz nje ko pušeće, iz prštava migoljenja tri mlade žene, žene-spasiteljice. Divne i različite; razmahane, ukrašene, sopranske, ko tri igračke. Neosjetljiva je prva, prilazi mu prva; dirajuć ga pozdravlja, postavlja mu pitanja, te odgovor sluša, sluša ga dok govori; pred lutrijom chill, vanzemaljac, uniseks; druga pak je boho lutka, zgodnoćom kida udicama djeve mekogazeće vilinske dolutale dojkama ko kastanjetama. Treća je spoticava, bljeđušna, cukrena flapper girl; uzima mu kaput i naslanja ga o prsa; hladan, krut, i mokar. Aterira i četvrta; iz oklopna se grmuljka ona javlja strogo i rukama ko modrim pletenicama. I struk će rado prelomiti s mišlju na višestoljetan njegov korijen: ‘Philippe! You found the house!’– ‘Oh no, it was easy.’ – – dugo su one blijedjele u hladu domicilnih kulturalnih dometa.
Nikada kraju: medena košnica došljak ko tijelo ljepote. Podražaji njime ko pčele; roj marljivih, namjera peruški, dok mile njime te marljiva naklonost; to tuđe su želje da ga raduju. Da i otporu je neznanja obistinjivo izasuti se, od predosjećanja duši čujnoga ko puls zvijezde instinktu s noćnoga neba, nježnosti; nježnosti moguće, dogodljive; nekome moguće svejednako. Sudjelujuće; pri otvaranju. Iz tjelesnoga, koje jedino živi od budućnosti; u predsoblje, Ivan je dovukao se svetiti se, izrugivati, prozivanjem krivaca, dakle unazad, u prošlo; zemljom da zasipa se zemlja… Uzlupa mu se srce i oči pristanu; kompleksi ga razvaljuju. Ali što i da uradi s time, u neravnoteži; brod će se prevrnuti, poispadat će u more jada ko mačići, ko suze stote histerije u rupčić… Pripali, ispije, proskrola, nadolijeva; mota da pita ih za dim. Figura bje s praga u dima horizontu; u magli je kopno, a koje probilo je brod.
Slika bi ljepša, življa. To je stvarnost: k takvoj želimo stići, s tom se stvarnošću želimo sastati, u njoj moći biti; s drugom se djecom igrati igara. Zglobovi nam gnjile u plićaku; zakoračimo li dublje, za tlo smo izgubljeni; za trk, za skok, za spavanje na trbuhu. Era umire, uvećana; raznosi se obilje i raspada se po užitku. Je li zato izmišljen Bog, da prirodu nagovori na milost; i je li zato pojavio se je kralj, da ljude primora na istinu?
Da najtanja se i najmekša koža one najzgodnije žari upiruć se, spuštajuć o njegovu šiju, da željom joj dlan u se izrodi puni osjet primajuć mu u ruku kurac koji ne zna nego za spontano! Ljepoliki, divljaštva apologeti; opravdivost tržišta, da slobodno je ko pojedinac! U tajcu i tišini, solilokvij, iz topline; iz fotelje; ponukan ljepotom, grublje će i smjelije posezati u velike ideje istine i žrtve, ko da u njih evo on, Ivan, vjerodostojniji, ima pravo zadirati, konkretno: ljepotan je mulat, te u našemu strši, strši do zvijezda, i odande zna se da vidi više…
Ima jedanaest dana, da se po fejsu prepucava s profesionalcima; oprašta im u ovaj čas, jer ih gleda da škrguću… Potegli su bili i, se razme, fašist, a da se u zakone nije dirao, samo u prilike… Kastrati, da zadivljuju okruglošću čistoće tona ko najčišćim oblikom vrline, opreza… Ali u melodiju vuče nas razlabaviti sretnije od ptice, jer uz krila mi imamo i prste, jer fantazija je prirode: stvarnost priznati, za nju pobijedivši ko za praktično zajednice, dovršavajući je izlijevanjem prava u nepravdu ko bistu u kalup istine. Da mi svi uspijemo znati, da je onaj, koji je prvi, moguće svediv na jedan; da bismo opipavali duhom kao kožom!, Ivan smisli buljeć, ono najljepšega!, jer najljepše jest ono najnezavisnije, ono najdalje…
Iz fotelje. Pije, pijan; kimne gostu, i nazdravlja, praveć se da šušur ga je donekle i otrijeznio, a i jest, a i požuda, u požudi ovih djevojaka; pije, nadopija; za iscurit suh ko stara djevica. Hoće da nastavi jal proživljavati u samotinji, da gleda ih ko što bi televiziju; preveć definirljiv današnji je svijet! Ljudi čitljivi su i iščitani i ko da nadmudrila ih je psihologija, pa nevoljki su ili izvještačeni, jer htjeli bi oni biti u poznatome što Sunce bi bilo da osvane plavo! A ovi ovdje, mi, smatraju, da ličnosti su zrelije, pravednije i pametne, te da njihove su tuge iskrene i tužne…
Kipuć mu radijator milki obraz. Lokvica bljuzge s potplata osta na pragu da ih muti i sijucka. Javit se došeće i muško, tetovirano, rabijatno; upratit se dade opažajuć otežavanje, zadebljalost koraka, kamenjenje laktova uza zublju rebra u zaboravljenu pravcu, u pršenje grudnjaka niklih mokrim rubovima, u šarenice crnime suzbite i srpove usnica, obrvica, trepavica. Okružuju; trećoj mora da su bradavice izbečene u nakvašeno sukno uzeta kaputa; drži ga ko njemu štit, a sebi mač. Ljepota je kraj. Kraj želja; za njih zid, a da žuri se u svijet slobode.
Na koje načine biće uopće može napredovati; da pred ljepotom ne kleca, ne plače, da ne želi da se napusti, raziđe u jadu činjenica. Npr. prva, situacijski je fluentna. Dobro je plaćena, produkt dizajnerica; reciklira, šera znanost; u liku je izvrsna, lijevoliberalni yuppie. (Martuš bi rekao, homo idealis, troši, a dobra.) Frigidno zrači, protestantski; neporemetiva. I za djelovanje je prazna, i djelovanju vična, jer zablude ju ne ispunjavahu ko ni grožđe lisicu. Philippe se nasmije, treću to malko slomi, – these days are over, my friend, i’ll show you the real thing, – prva se ne nadovezuje smijehom na njegov, ko što ona vila, koja se pak u smjehuljku njiše oblinama ko barka, smijuć se ko tiještena, grleno, da, da,… Prva se drži razgovora; zadržava njegovu pažnju, ne afektira, već ga odmara; estetika, seksualnost, njoj dva su to pojma, a ona ih, pojmove, hop! zajaše; zauzda ih, mamuza, dok ne iskrvare u ‘proces’ – ona će dakle da pogriješi, a ne da je glupa – barata i francuskim, čak umorno, lako; ko riba je u vodi. I sajdkik, zarad nadahnute do. Ljepota se, zaustavljajuća, iznova uči: poražavajuća. U doba naše, mira i obilja, kada stadosmo i sjedosmo da ona nas opkorači; vilenjački rasplićuća, odobrovoljena, sebedarivajuća. Tetošenjem; ono opisuje osjet ko život tvari. Želja joj viri, oblizuje se, cokće. Pjegava joj i žuta put u mekome kruška-siluete rošena je zagrizu. Na njoj je haljina zelena i svilena; kosa joj je svilena i zlatna. Ivan je suočen sa slikom zlata rasuta po ebanovini. Tuđe bi je ruke stiskale oko struka i drpale, a strančeve se na nju spuste mirno i sito.
Najviše zanima ga gledat u treću. Najprisutnija; življe diše, nametljivije šuti, smješak joj obolio. Držateljica kaputa. Zna curu, ime joj je Natalija. Oversharing tip, fejsbučno i inače, rubova neoštrih: jer ne zna. Za nju se hvata ko za neizrečeno; ona, koja žudi, i naoko – a da tu se, u naoko, ideja u slobodu povlači ko željom neukrotiva – jednaka je došla ljepoti na dar. Draga mu je, a ćuti, da vidit će je – u poniženju. Ona ultimativni je hazarder: nevinost. Sprijateljiše se za vrijeme njezina honorarčenja za Laki Lajk; htjela je da s njime se druži, (sa svakim), bijaše neotporna ko i on i uznemiravana; to bijaše prije nego je njega na kat pobralo ko uvjerljiva snoba… A htio bi i on tamo, do nje, ali ne da bi i sebe kompromitirao… Ona uz fluentnu je i uz vrtipetnu; u nadrealnoj upravo žudnji trpi ko samokažnjavanje. Ljepoti prišla je likom prokišnjavajuć; u kolu cupka i smijehu se nasmije oui,… You know it’s like he’s crazy! A da Natalija junakinja je romana realizma, koji dokazat hoće u nevinosti zarinut nož, okrutnost nemara; svršetak u plaču, kršenju ruku… Prevelikim i ko vlaga zelenima pa kojima okolo posrće ne bi li ih kogod prigrlio; u dupljama miču se nasrćuć ko jezik, u bliz i u dalj, u prozore ih otvara i zatvara o njih nos zimi, u dim ulice, jeku aule, drvorede lirskije nad rađanjem i smrću; u kimanja, špijanja, papiri opet k nosu da ih diše; te k tijelu si žene priljubljuje bigla, toplim njime grijuć u prsnome košu mir ko mišić i cmače mu pseće oči; bi li joj bilo draže pasti žrtvom laži ili opsjene? Tko joj je lagao podlije; onaj, koji silio ju je na bolje, ili onaj, koji bolje će siliti na nju?
Uzimanje, dodirivanje: stjecanje. Da ne boji se pustiti; bližeć se, da ju se odabere. Pitanje nije više, je li nečije sve od nečijega manje; nego što će iz toga i kako će do smrti dalje izlaziti, jer postaje to očito u obilju ko račun. Ona proživljava u se pogled ko pogled da je stvarnost – i tu ona je u pravu. Povisoka, rumeno bijela, no nakupljena; dođe ti obrat s nje neodraslo salo. U kombineu, kimonu, negližeu krivotvorina; do pazuha nogata bez postaja pa namazana uljem vanilija kokos; da stresni joj vonj znojava pomada otvara ko podrum. Dan joj je crni kaput; što ošamuti je nenadanom čašću to i klicu poraza začme u stavu joj, ospu je misli da kamo će s njim i da morat će i ona s njim! Je li joj dan kao najneprimjetnijoj, kao nepripadajućoj – – – kao najvećoj? S lica se uživo krpa i para, brzajuć, brže. O čemu da priča? Trudi se volontirati. Optrčava je stvarnost, gibljiva, istječuća; stajanje ovih pored gibajuće je, mir je strujeć; ona je zapela, ostala, zaostala. Uz kaput dah priljubivši ko uz potporanj, o kratkodišuća si peć-prsa utisnuvši to njime nošeno, mračno i vlažno pokrivalo, dugačko. Vlasi piknu bucmasto ko izdušene krijeste; usnice u srce kolebljivo su crtkane i vlas u jadu zapne u ružem umašćeni kut i osta da s njih visi kao zubni konac. Prsti kaput trpe kao prešani i osjeća ih kao kakva radnica.
Ne trepće, ne diše; nije potreba. Ima li išta, od stvarnosti draže no pogled, taj zrele u mladoj, primordijalne žudnje, žudnje objekta; privezati objekt uza se zato što objekt si jači ko Zemlja što je Mjesecu, pa da ne okreće od tebe svoje lice; okruglo i srebreno, u pažnji, u trajanju. No oblik unosi i red, podsjećajuć na bit linije: zategnuti negliže grešpaju, drmuckavši, zategnuto kontrakcije: celulit. Pilji iz dva vulkana! Koja mijese i pućkaju, no put joj je ko u gmaza, poflekana; preuzbuđena je, neprimjereno, infantilno. Jer njoj ovo je spektakl; išibana uzbuđenjem, mrljava, a u stravi sivoblijeda i u želji prosta i prljava ko bubuljica. Philippe ni da je okrzne. Iskrena je, naivna je; neodvojivo. O čemu da priča: o snu? Natalija; neiseljena sirotinja u familiji koja uzgaja zečeve. Čita ju, o uživanju u tuširanju, u kupki dok sam sama doma, u finim, skupim čajevima; izležavanja u krevetu, besmisleno duga; mačke, INmusic, ljetne munjama mameće noći; žalosne imitacije ljutnje oko zakonski neispoštovanih prava manjina. Poraz je po promatrača zanoseć; uzljubljuje čiji duh dok krši tuđi. Informacije o Nataliji obavezuju nje sliku ko klima krajolik: Ivan bi za nju navijao, sklon je devama pred ušicom igle.
Toliko san je živ da čini se da buđenje bit će smrt, te djevojka čeka da više svrši. Ćuška je isključenje ko da je derle: On će doći! Doći će!; u njoj razdanio je san. Party božićno-novogodišnji ko dvorski godišnji – iskrali bi se – od krvi ogluši. Ili ili. Prognozirahu i prvi snijeg: živahnu kulisu. Te srdašce o pokrite je uši prvi bat za izdržat; čupne mu končić, lupne o lakat, njime nagrađena noćas i pred svima. A stvari – Stvari; a ogrlica, koju sama je dizajnirala, upadala bi u kaput mu zapinjuć i charleston bi cipele stopala kvasile šećer-bijelim snijegom u nj posrćuć i tu – s njime – bi bjelina zasljepljujuća objelodanjena i osvanula fotkom dvije krafne uz dva kapučina te oba joj oka ko dva kapučina te status: tek link na Gloomy Sunday… Uz njega,… Stekla bi čaršije trajniju pažnju ko vještakinja nad-čaršijskog… I nije do novaca, ne, – nego je do čišćega zlata… Čežnjive besane noći, sljepilo u glazbi; grčevi, plahovita rasijanost; tome je razlog duševno prostranstvo ni za koga i ono erosa koje ostaje za nigdje…
Povezaše se u kantini, Ivan i ona; za istim stolom, u neugodama ručanja. U satima, u kojima oboje toče pohlepu do nozdrva; po vremenu, koje oboje provode sjedeći mirno, ili ležeći, satima, dok na monitoru promatraju slike doživljavanja, nadiruće ekstremnije u izoliranju osjećaja, u njih razdvajanju, od života; u njihovu zatim kupanju, češljanju, pomazivanju. Osjećaja, nad životom; ekspanzije. – Moje vrijeme, – rekla bi mu; ušla bi u njega ko u čahuru nadajuć se liku koji leti. Svijet se širi i mi ga pratimo: bogatstvo obavještava je dupkom. Ako se žudnja ne vrati kući, kuća se ruši, trune; klepeću prozori razbijani promajom; huči ko da siluje prazninu. – Što ja imam od toga, da znam tko sam, – o lančić nizala je perlice, kamenčiće; pa i perje i uho sedef Petrovo da pretegne u dekolte čijom se bjelinom ko s tanjega kista crvena boja u vodi već rastočiše kapilare i zelena s debljeg, nad kostima žile ko tamna kanalizacija. Perce je škaklje dok ga uglavljuje; zaliže ga potresom palca uz kažiprst. Nju nada boli ko igla bijeli pamuk, koji pod njome služi; mijenja ga novim… Ima ono da kaže: perolaka vrckavost!
A mudrica do nje nakit nosi glinen, u koji umiješani su piljevina, mliječni zubi, papar, manganov oksid… Družba oko nje: plavuša tim ljepša. Ona: ne. Zar praćenje želje – i njome širenje – pedantno, pristupačno – zar to ne dešava se tu, zajedno, među njima? Jača što može; promatra Francuza zabijajuće, požudno. Ona jest kao mala sirena, nijema, i očiju čiji ocean sav je luka, na licu, nad kaputom; nad ogrlicom, koja se na cipele referira! – – – Philippe joj okreće leđa – pobliže zgodnici who’s throat collapsed while singing – – – zgasne želja ko pljunuta i nada prsne ko da se od želje čisti. Pokunji se i struk si osali; nadlaktice buknu uz torzo mljekarske, pureće kože; kuperoza modrikasta bi ko mrtvačka. Izbija gen škrobom joj i zaprškom zakopane pretile i automatizirane patničke matere kakva krikne na lom stakla, na pad rajngle, veš na kiši… Ne zna kuda bi s kaputom. Korak nazad, pa okret; vratit se – kao kvrga – neće! U mrak se povlači odakle je i stigla; zapjenjena srca vješa o kukicu crni kaput; ali mi je više ne vidimo – u mraku je i mora nastaviti.
Ivan se zadubi u praznu čašu. Dirka joj rub; kruži njime prstom. Netko je ovdje imao cilj; bio je nakratko živ, pa umro; a da tajna bila bi doticanje ljepote, te nepravda sva u skraćenoj ruci. Doticanje ljepote; tajna u srcu nad-ljudi, kakav jest on noćas; u Zagrebu, tjedan do Božića, situiran prihvatljivo te prihvatljivo postigao; u fotelji, na toplome, dok pije i napušen, sam sebi duhovit. Nekoć bi glava pala od sjekire; jači i veći uzeo bi ti život, jača i veća, misterija prirode. I dalje se želi pod jačim pogibati; želi mu se prići, o snagu se smrskati. Za umor se priprema; sve ili ništa ostaje bitka, posljednja opstala, dopadljivosti lijepome, svjetskijemu; jedino zapazivo ono je vidljivo zabilježeno, koje asocijacijom nastavlja se ko plimni val kretati udarajuć o tijelo i smičuć mu principe, iz kojih ono u teoriju se sklanja, da nastavi se satirati…
No što da propituje nesudjelujuća; nenaučena, nedoživljavajuća? Živjela ko da ljepša no što je! Pažnju nema čime da pije te nemičuća, nijema, i u jednoj želji ko jedinoj slici, sažetoj te sažimajućoj, sili vrijeme da ne ode s nje, nepomične, u svoje brže, u ono pažnje žive ko žeđ. Za šansu imala bi priznat što ne može da shvati; obujam zasluge, sferičnost prava… Što pozna, mučeništvo je strpljenja; pretjecanje će ko komentar se naoblačit u tjeskobu, u depersonalizaciju, u nepodnošenje laži… No, kakvo jest, Ivanu je milo, jer ko da gleda u milost kraja, sakralno nevinosti, podražaj tamom blistav ko večernjica… Cvijeće, razredi, životinje – ajde – – to ugrubo pokušaj je čovjeka; ali zaista jest, živa, znatiželjna, mehanički usavršena tekliča ljepote. Mjera svega; zato što svemu može reći što jest, omjera žedan ko Boga; jer njegova je mjera nacrt, rute, linijom ljepote, da bi je ruta spojila, da bi je povezala.
Reko bi Martuš, o Nataliji, kako je u nje široko i grezo lice partizanke, kako spinsterica te neizjebana, – rakiju naiskap ko istinu. Red je u slici; oblik je jezik smisla. Red vamo pazi i na petorku, da ne dotiču se radnje, te nanovo da o bankarima, politikama, o revolucionarima: o kada li već ta će revolucija! Ali o, ima i da se probudimo u revolucije dan sutra, pa da po jutru nas dočeka okrutnost raščišćena ko poletom ljeta dvobojna bonaca… Socijalisti, dobri ljudi, žele da spase čovjeka od najveće moguće i najstvarnije boli, one nemanja, ali time, da je onemoguće… Zelena, jest, revolucija zelena, trave, od spajanja pozelenjele; posežuća spajanja moćna modra mora i žuta Boga Sunca. Ne ćute nego ko kanal ljepoti, peckavoj i nečujnoj među vlatima, ljepoti koja ih prebire, da je žele ko dodir, ko silu, ko pomak; kao dalje. A trava raste uvis, k pregledu, jednoličnog, tratine, zelenog živog, a istog pod zvijezdama.
U sredini se predsoblja, oko egzaktnog, priča račva s uvjetom da završi u hvali. Nepromjenjiva je, do promjenom koja postiđuje prošlost; odjek toga u dušu seže ko u najstvarnije bića. Philippe ne podcjenjuje nečistu divljinu. Ko rastvorene spuštahu mu se i ko amazonske ga prelijetahu ptice pohotne mlade žene voljom zamirisale; ove se slike, slute, bliži svršetak. Diše se i prati. Boje zavladaše i zvuci optimizma; sagnjiše u žudnji spaljeni i ona im osta u duše prozirnosti ko u vodi led; stvarahu se tamo gdje poricahu da jesu. Ljudi se stvarahu njega vidjevši; tada bi im iza očiju i iza ušiju rašumilo se ono podsvjesno, ko isključivo i usamljeno zajedništvo, ko samotni ocean svojemu kopnu koje si još ne otkrije cvijeća. Tu razum jest izdaja svemu, što guralo je naprijed.
Zapute se k vratima; nestat će zato što će otići. Kontrasjedači, stojećima gaženi ko tratina izletnicima, čuje se da prozivaju ‘njih’, ‘nas’ za, … -izaciju… Ma što li njih mori zlo – ko svrab! Spominju se, jer znaju zašto, i subverzivnog festivala alias festivala subverzivnosti; omaška u liku zlobu si prečuje ko glazbu. – Je li ga Anamarija dovela? – pita crnobradi. Spajat, pa čekati, da dođe… A kada dođe, ono prođe kroz, jer nije ga dočekala mišljena kugla, nego krug… Prolaženje se nastavlja; micanje se širi. Cvijeće: ono već postoji i drsko im nadohvat vibrira na vjetru. Ovaj čita s moba, – … i sredstva za živjeti. Cilj je promišljanja odrast, degrowth, obnova utopijskih energija… Izgradit paradigmu koja sadržavat će i veću društvenu pravednost… Odbacit iluziju o rastu kao o rješenju za održivu budućnost, promišljat proizvodnju i potrošnju potrebnu za dostojanstven život u granicama ekološke i ekonomske održivosti svijeta. Jer, dokazano je, neobuzdana želja za rastom izaziva krizu, i ekonomsku, i ekološku, i društvenu, – a, ko zaražen, Ivan ih prezire; u ovome času, njihov poriv, da dijele, da dijele u bescjenje, u privatno nepokretnoga, jer ne mogu da krunu podnesu no rastrganu; i postojanje neživog giba se pokretačima. Ali, i on hoće da smrvi, trajanje; razumije ih, jer prezire i sebe; boli ne što je odlazeće, nego jer izgubljeno.
Ostao je sam. Uz stvari, a i njih je mnogo. U prsima bol; u traumu još je zaljubljen. A povrh želuca, prsa i grla, tome izljevi mišljenja; jer vrijeme prvo formu nema, da moglo bi teći. Grupira se, sabijajući, pod slikom: kapitalizam; i pod: Balkan, socijalizam; politika, neoliberalizam, ko pod krov kuće, koja ima kuhinju, banju, krevet i oko trpeze sjedeću garnituru. S onamo se stola misaone suze ko zlato-kosa spuštaju k patnji čovječanstva, da se k njima uspne, u kulu, u spas pregleda; no ona će ostati da se nastavlja, življa i sebi draža u slobodi. Te ne dižu pogleda, jer nikada riječi; neće njoj, slici, ništa moći. Neće joj uspjeti nauditi; neće je nadglasati. Jezik je prirode slika; oči su naše na rukama. – – – Obla puneće, i svileno obavijajuća, došljaka vuče k otvorenim vratima svjetla iz kojega ispadoše, k vratima iza kojih sve sija; sija poskakujući. – Ali granice su tu, da bi se dirali! Egalitarizam, to smrt je društva od smrti jednoga potresnija ko smrt samoga Dobra! Jer jedno, što jedino ono želi, jest da u drugo se širi ko svemir u kraj! – – –
Ivan je zadovoljen: oni mrze. Protestantkinja, delegatkinja, za izlazećima zaostaje; ubačaj plavuše, koja hiperaktivnost potencira ne bi li joj dojke većma podrhtavale, ispratit će njome neoparena spokoja. Prije nego će otići, Philippe nad svima skromno zagrgolji, iskren, uz osmijeh; bijeli zubi bijelo bljesnu; bljesne bijeli svijet. Živa mu priroda oko njega sekundira. Zašto cvijeću? Jer ono nas hrani i jer s njime dišemo. Jer nastalo je, da bi nam reklo o fraktalima. Odveden tamo je za stol; čarolija je njegova stajanja svršena.
