Pjesme, William Blake

Tigar

 

 

Tigre, tigre, svjetlom goriš
Šumom koju mrak umori,
Čija vječnost; oka, ruku,
Strašan sklad okviru vuku?

 

I s kojega daljeg neba
Tvoje oko vatrom gleda?
Kakva taj li smogne krila?
Rukom koja plam ti svila?

 

Čijim zglobom, snage darom
Tetiva ti živne žarom?
Srca bat u prvi mah,
Čijih ruku, nogu strah?

 

Čekića bat? Lanac škripi?
Dok iz peći mozak kipi?
Pred nakovnjem? I strah zdvaja
Dok mu stravu s moći spaja?

 

Zvijezde koplja tad polože,
Rajem suze se namnože,
Da l’ Mu smješkom lice zri?
S desna janje, s lijeva ti?

 

Tigre, tigre, svjetlom goriš
Šumom koju mrak umori,
Čija vječnost; oka, ruku,
Strašnom skladu okvir svuku?

 

 

 

 

 

 

 

Bolesna Ruža

 

 

O Ružo, ti si oboljela.
Crv bez lika
Leteć duž crna noći vela
Oluje koje svija rika.

 

Pronašao je tvoje odaje
Sretne ko crven stida;
I ljubav, kakvu tame taje
Sada život ti raskida.

 

 

 

 

 

 

 

Janje

 

 

Jagnje malo, koji li te stvori?
Znaš li tko te takvim stvori?
Dȃ ti život, hranu zapovjedi
Uz potočić, s polja što se cijedi;
Dȃ ti ruho, bijelim te opasa,
Fino runo, u mekom da stasa;
Dȃ ti glas iz blaga, čista grla,
Da livada sluša, tebe slaveć vrla?
Jagnje malo, koji li te stvori?
Znaš li tko te takvim stvori?

 

Jagnje malo, slušaj što ti zborim,
Jagnje malo, slušaj što ti zborim:
Njega se zna u imenu tvome.
On samoga sebe Janjetom zove.
On je skroman, on nježnost jest,
On dijete posta da nas može srest:
Mene dijete, tebe jagnje malo,
Da bi skupa nas Mu se pozvalo.

 

Jagnje malo, tebe čuva Bog.
Jagnje malo, tebe čuva Bog.

Scroll to top