O slušanju

Mudrosti ništa nije mrskije od pretjeranog oštroumlja, reče Seneka. Eto, ja se, u svome takozvanom oštroumlju tinejdžerske dobi, okitih titulom glupoumnika nebrojeno puta, jer sam volio unaprijed donositi zaključke. Kao što ćete malo kasnije imati priliku čuti, to je jedan od temeljnih pokazatelja neslušanja. A ako se s dva uha ne zna slušati, zašto upadati u riječ i misliti da se s jednim ustima zna govoriti.

Zašto je slušanje bitno, i zašto je preduvjet dobrome govorenju:

Dva uha, jedna usta – uši su za slušanje, usta su višefunkcionalna, za jedenje, pijenje, pušenje, ljubljenje, dakle, više nego dvostruka je naša sposobnost za slušanjem, negoli govorenjem. A ako nismo razvili slušanje kao publika, nećemo znati ni osluškivati publiku kao govornici.

Dvije strane sluha očitavaju se u glagolima čuti i slušati. Čuti je fizička osobina, slušati psihička: čujemo sluhom, slušamo umom.

Četiri su vrste slušanja: slušanje radi zadovoljstva, empatijsko slušanje, slušanje sadržaja, kritičko slušanje. Koncetrirat ćemo se na potonja dva.

Slušanje je jedna od najvažnijih osobina koje čovjek mora imati ako mu posao zahtijeva govorničke sposobnosti, tako menadžeri u velikim korporacijama najčešće stavljaju slušanje na 1. mjesto komunikacijskih vještina ključnih za njihov posao.

Slušanje i kritičko razmišljanje usko su povezani. Naučiti slušati jest naučiti kritički razmišljati. Danas ću vam uz asistenciju knjige Stephen Lucas – umijeće javnog govora, govoriti o tome.

Kako pronaći zlatni rez slušanja? Jer loše se slušanje dade podijeliti u dvije skupine – manjkavo i pretjerano slušanje. Prvo ćemo se baviti manjkavim, a zatim pretjeranim, a sve da bismo pronašli mjeru, zlatno runo slušanja: treba naučiti izbjegavati multitasking, bilo psihički bilo fizički. Primjera radi, pogledajmo moju tetu koja rado paralelno obavlja stvari; ako joj pričam o nekoj bitnoj temi, kada primijetim multitasking, zašutim i čekam njezinu pažnju, na što ona, najčešće uzrujano, komentira da što sam sad stao i da nastavim: u pravilu se moram vraćati i nekoliko joj puta određene dijelove ponavljati.

Ako osoba nije navikla pozorno slušati, neće znati ni osluškivati, a samim time ni znati kada treba govoriti. Tako moja teta voli sa mnom govoriti dok sam na mobitelu, pa čak i s osobom s kojom sam na mobitelu, pretpostavljajući da zna što ta osoba govori – e, to se zove zaključivanje unaprijed.

Nitko ne voli ispasti glup, ali takvim se zaključivanjem upuštate u prognoziranje, tj. u kockanje svojom intelektualnom predstavom. Ako dobro zaključite, višestruko ćete biti okićeni lovorovim vijencima hrabroga oštroumnika, ali ako krivo zaključite, ispast ćete bahata budala. Dakle, slobodno se kockajte, ali sjetite se kako većina kockara završi.

Usredotočenost na govornu izvedbu i izgled, umjesto na sadržaj, sramna je osobina malograđanštine koju svi rođenjem nosimo u sebi, ali, kršćanskim rječnikom rečeno, to je vrag kojeg treba egzorcirati. Dakako, ovdje treba napomenuti da sam Lucas brka vanjski aspekt govorne izvedbe s unutarnjim, pa on misli da nije u redu odbaciti govornika ako je monoton primjerice, mada, monotonost spada, ne u stilsku, već u logičku organizaciju govora.

Ipak, kao govornici, moramo se pomiriti s nesavršenošću svijeta. Tako je primjerice David Attenborough, poznati BBC-ev dokumentarist, kada je upitan zašto se u svojim dokumentarcima uvijek pojavljuje u istoj košulji, odgovorio da kad bi mijenjao košulje, publika bi komentirala njegov odjevni stil, umjesto da prati emisiju.

Učinkovito slušanje stvara kritičko razmišljanje (paralelno se razvija), za razliku od pretjeranog slušanja – shvatite to kao naštrebano gradivo, pretjerani aka štreberski slušatelj, s preopširnim bilješkama, može ponoviti gotovo cijelo predavanje, ali ako ga pitate, teško će izdvojiti ključne točke predavanja.

Zanimljivo je poglavlje ‘Oslobodite se osuda’, pogotovo za hrvatsko društvo. Razlog zašto je takva vrsta lošeg slušanja popularna jest u tome što ona sadrži elemente manjkavog i pretjeranog slušanja, pa se nerijetkom čovjeku učini zlatnim rezom slušanja. Pretjerano slušamo da bismo pokazali kako smo opasani informacijama, te kompetentni da obavimo linč. Manjkavo slušamo, jer slušamo samo iz pozicije krvnika. Na tom testu padaju praktički svi naši novinari i sve javne ličnosti svedene pod nejasni nazivnik ‘intelektualaca’. Evo, nađite jedan tezično neobojan članak o Željki Markić na Indexu ili o Sanji Sarnavki na Narodu.

Kritičko slušanje ne podrazumijeva kritiziranje onoga koga ne volimo, nego kritičko sagledavanje onoga što je rečeno, te nužno provođenje komparacija s onim što je na istu temu rečeno negdje drugdje, a nakraju i kritičko sagledavanje vlastitog načina unosa čutih informacija.

Kritičko slušanje također podrazumijeva sposobnost kategoriziranja, dakle, razumijevanja strukture i hijerarhije govora. Pronalazak glavnih misli je ključ razumijevanju govora. Zatim je lako pratiti dokaze, tj. potkrepe glavnim mislima.

Zabilješke su pritom dobrodošle kao putokaz u objektivnost. Vođenje bilješki nije utrka (pretjerano) niti zapisivanje anegdota (manjkavo), nego se treba koristiti konceptom ključnih riječi. Dakle, sve ključne riječi vode u Rim, tj. u glavni grad svijeta logike i objektivnosti. Vidite kako profesorica zapisuje, jer da ne zapisuje bila bi podložnija distrakcijama, a samim time i neobjektivnijim metodama ocjenjivanja.

Dakle, da zaključimo, danas sam govorio, a vi ste slušali, o važnosti slušanja u razvijanju mišljenja i komunikacijskih sposobnosti. Naučimo slušati da bismo znali govoriti.

Jer ako već čujemo, onda i slušajmo, a kad već slušamo, tada je još i važnije da kritički slušamo, jer kako Heraklit reče: oči i uši su zli svjedoci onome koji ima dušu barbarina.

Hvala na slušanju.

Scroll to top