Žene nerijetko ponesene obvezama nove obitelji stavljaju sa strane svoje male talente i posvećuju se mužu i djeci, poslu ili čemu drugom što život već nosi. Hoće li Gospodar žetve jednom doći i pitati: „Pokaži mi talent koji sam ti dao?“ Hoće li je zbog posvećivanja djeci okriviti poput onog sluge koji je zakopao svoj jedini talent ne umnažajući ga? Hoće li taj talent predati drugome čovjeku koji ih je udvostručio i sada ih ima deset?
Po ljubavi se talenti umnažaju u Božjim očima. O ljubavi ćemo jedino biti pitani. Tada. Po odricanju talenti rastu. Po gubitku samog sebe čovjek udvostručuje sebe.
O ljubavi ćemo jedino biti pitani.
Koliko teži tvoja ljubav? Jedan talent, pet ili deset?
Jer ponekad sebično stišćući ono malo što nam je Gospodin dao, pod krinkom „samo da ne zakopam ovaj talent“, upravo slijepi gubimo čitavo bogatstvo talenata koji nastaju kada se odreknemo tog prvog, malog talenta. Tako jedna majka koja ostaje kod kuće i odriče se razvijanja svoje karijere kako bi se posvetila djeci, umnaža svoje talente, no na drugim mjestima. Uzimajući od sebe nadodaje malenima, najpotrebnijima. Ostavljajući sebe na zadnjim policama visokog ormara, ona postaje ništa iz ljubavi, čistina po kojoj Gospodin može lakše saditi.
Što se više dijelimo, to još više umnažamo. Što se više predajemo drugima, to previše, preobilno otkrivamo sebe. Uvećavamo sebe u Gospodinu. Zadobivamo nove talente, ali oprane od sebičnosti i navezanosti na njih same. Tako naprotiv ne zakopavamo, već ulažemo. Udvostručujemo! Utrostručujemo! Donosimo obilan plod.
Majčinstvo po sebedarju napunja svijet obilno talentima iz Božje pregače. I što više nemaš sebe, to više Bog prelijeva tvoje glinene posude.
Marija Grgić za Ženu Vrsnu//listopad 2018.
