Kola Velikog medvjeda
Svakoga dopadne onako kako mu se složi. Ili kako si složi sam.
Ovisno kome dođe u ruke u početku, dok je još sasvim mali, i kome se dalje sam nastavi davati u ruke. Sve ostalo je kruna, kola puna nebeskog tereta. Usud koji ne razumijemo. Veliki medvjed stavio je šapu na nas, dovukao kola puna razloga. Svega onoga za što nitko nije kriv.
Jug*
Muškarci na jugu grade kuće. Brinu se za zidove, izolaciju, stiropor, staklenu vunu. Da unutra bude toplo. Onda idu vani, u grad, sjede u konobi i piju s prijateljima. Tamo poznatima, a poznati su svi, preprodaju ribu, ulje, vino, domaće proizvode. Srčaniji su od žena.
Žene na jugu ih opominju da ne troše previše, ne piju previše i da se na vrijeme vrate doma. Da im ne kupuju preskupe darove zato jer ih vole. Treba dovršiti zid u kući. Obložiti ga svjetlom i staklenom vunom da toplina nikada ne izađe vani.
Lux
Zraka sunca zvuči kao prva sopranska dionica Whitacreovog Lux-a. Opipljiva je. Pokušavam je zagrabiti fenjerićem da ostane sa mnom. Kad bi mogla ostati ovdje iza stakla, bilo bi joj lijepo i toplo. Meni isto. Mogla bih je uvijek čuti i vidjeti, kristalno točan ton i frekvenciju. Savršenu intonaciju.
Fenjerić mi je poklonila prijateljica. Malen je, starinski stiliziran. Ukrašen je viticama i pticama. Izgleda kao belle epoque. Svidio bi se Beatrix Potter. Unutra se stavlja svijeća. Ima lijepu ručku i kapicu na njoj. Kao kucalo na vratima. Nosim ga svuda po kući, da svjetlo uvijek bude sa mnom. Tako osvjetljavam put koji mi je namijenjen. Da se ne izgubim. Makar bila i u vlastitoj kući.
Jesen*
Sve miriše dok gulim jabuke. Puna ih je kuhinja i kuća. Svuda su po ormarima i stolu, sve su ispunile. Taj posao nikada ne prestaje, gulim ih do u beskonačnost, sve dok unutarnji glas ne kaže da je bilo dosta za danas i da se idemo odmoriti. Imat ću stogove oljuštenih kora za osušiti. Viši su od mene. Od njih se kuha čaj jer znam s kojeg su stabla došle. Domaće jabuke za beskonačne štrudele koje pravim svaki dan, sve do idućeg. Duge su im štruce kao i moje noći. I dani, vrijeme provedeno u radu. Radim da zaboravim.
Najzanimljiviji su mi ipak, u jeseni, prizori sa crvom i tunelom. Ranom u koju je lako ući, tamo gdje je voćka najslabija, pa joj onda iznutra izjesti meso. Da postane trula i nevaljala, a crv sit. I nevidljiv. Otišao je odmah, čim se najeo. Nestao je i nema ga više.
Holbein mlađi
Ući na platno starog majstora, patentnim zatvaračem otvoriti i zatvoriti nebo, kao haljinu.
Bakljom ga osvijetliti. Holbein mlađi silazi u moj vrt, spušta se iz borove šume iznad.
Odjeven je kako dolikuje, boje odgovaraju. I meni i vrtu.
Preplavljenost
Davim se od svega što vidim ispred sebe. Preplavilo me i potopilo cijelu. Dah stoji, plima ide prema gore. Glava me boli od teškog nektara koji se već upio u sve pore, bez da sam ga i počela piti. Previše je ljepote u oku i oko mene, u plućima i u srcu.
*prethodno objavljeni u časopisu Zin Daily
